Naser Orić preživio je pravi pakao zbog korone. Završio je na kisiku i na liječenju u Tuzli, dok mu je supruga imala još teže simptome, što je po izlasku i potvrdio.
S Naserom Orićem razgovaralo se ipak o jednoj aktuelnoj temi. Naime, prije nekoliko dana objavljena je vijest da je film “Quo vadis, Aida?” kandidat za najprestižniju filmsku nagradu na svijetu Oscar.
Naser je upitan da, iz perspektive nekoga ko je učestvovao u odbrani Srebrenice i ko poznaje veliki broj Srebreničana, prokomentariše spomenuti film bh. režiserke Jasmile Žbanić.
“Odmah da vam kažem da nisam gledao film. Razgovarao sam s Hasanom Nuhanovićem o filmu, on mi je rekao da je ispričao svoju životnu priču gospođi Jasmili Žbanić. U nekom trenutku ona je htjela da u film stavi jedan detalj koji je bio poražavajući za samog Hasana, ali i za sve Bošnjake. Hasan se tu pobunio i raskinuo je saradnju s njom. Potom je ona svu tu priču prebacila, nije više priča o Hasanu nego je priča o Aidi i njenoj porodici, dakle izmišljena Aida. Film je urađen kako je urađen, ja ga nisam gledao”, kaže u razgovoru za portal Source Naser Orić.
On potom nastavlja da priča kakav je sve feedback dobio od ljudi koji su preživjeli pakao srebreničkog genocida, a koji su pogledali film “Quo vadis, Aida?”.
“Prije nego što ću otići sad za bolnicu u Tuzli, dolje je bio jedan momak koji je završio geodeziju, dakle jedan akademik. U vrijeme pada Srebrenice i genocida u Srebrenici on je imao 12 godina, gdje je on lično bio sa svojom majkom, gdje ga je jedan srpski vojnik pokušao oteti od majke. Majka ga je uhvatila za noge, a taj vojnik ga je uhvatio za gornji dio tijela i vukao ga je sebi. Majka je vikala da momak nema više od 12 godina, a taj srpski vojnik je govorio da ima više od 12 godina. Dolazi drugi vojnik i opsuje tom vojniku majku i kaže mu da dijete nema ni 12 godina, otme to dijete od srpskog vojnika i baci ga na kamion. To dijete je sada akademik, živo i zdravo, i nalazi se na veoma jakoj poziciji, jer je veliki stručnjak i sl. On mi je pričao da je njegova majka gledala taj i film i da je žena rekla da ju je sramota što je taj film tako snimljen.”
Orić navodi da je najveći problem tog filma, a kaže da su mu to rekli i brojni Srebreničani, to što se nisu gledale sve historijske činjenice i što se film nije snimao samo po njima.
“Ta žena, majka od ovog momka, rekla je da je film tako izbalansiran i da tako relativizira historiju da je to sramota za one koji su to napravili. Dakle, to je rekla majka koja je od srpskog vojnika u Srebrenici otimala svoje dijete. Ta žena je živa i to dijete je živo, vrlo je lako to sve provjeriti. Ona je rekla ovako: ‘To nije ni blizu istine.’ On mi je rekao da u filmu ima scena gdje srpski komandant i njegovi vojnici dolaze i dijele hljeb ljudima u Srebrenici. Ta žena kaže da se to ni u jednom trenutku nije dogodilo. Naprotiv, žena kaže ovako: ‘Mladić i njegovi su došli i oni su nas silovali.’ To Jasmila nije prikazala i to je relativizirala. Najbolje o svemu će vam reći ovi preko bare koliko je film dobar. Gotovo da šute o tome, jer misle na način da ih ona nije mnogo ‘zakačila’. Ona je zakačila međunarodnu zajednicu, Holanđane i tako dalje”, veli Orić.
“Moj utisak je utisak ljudi koji su to sve tamo preživjeli. Ja nisam bio tamo ’95. godine, ali ja vjerujem ljudima koji su to sve tamo preživjeli. Kada ti ljudi kažu da to nije ni blizu istine, onda ja toj majci koja se borila za svoje dijete, vjerujem. Kada mi je taj momak sve to ispričao, ja, jednostavno, ne želim da gledam taj film. Tačka na sve! Za mene ti ‘medvjedi’ i ti Oscari ne postoje. To je za mene bruka”, rekao je Naser Orić.
