Prizori u petak uveče ispred Crocus Cityja su podsjetili na dešavanja od prije skoro 22 godine u pozorištu na Dubrovki, gdje su čečenski naoružani napadači uzeli 800 talaca, a sukob se završio racijom ruskih specijalnih snaga.
Dok su napadi 2002. označili samo jednu od mnogih užasnih tačaka u ratu ruskog predsjednika Vladimira Putina protiv islamističkog ekstremizma, napad u petak je pokazao da se brutalna prošlost vratila da proganja Kremlj – ako je, zaista, ikada otišla, piše CNN.
Nova generacija ekstremista
Ipak, Putin se suočava sa istom vrstom islamističkog neprijatelja kao 2002. godine, u transformisanom svijetu.
Ako je zaista ISIL-K – afganistanski ogranak te militantne grupe – odgovoran, kao što sugerišu njihove tvrdnje i prethodna upozorenja američkih zvaničnika, to znači da nova generacija ekstremista ima Rusiju na vidiku, nakon ruskog krvavog suzbijanja islamizma na jugu.
Prije dvadeset godina, naoružani napadači na Dubrovki bili su poremećeni proizvod ruske divljačke antiterorističke kampanje koja je po kratkom postupku pogubila stotine vojno sposobnih muškaraca u Čečeniji početkom 2000-ih.
Napadači u petak su vjerovatno nastali iz ideologije rođene na internetu, nakon kratkotrajnog kalifata u Iraku i Siriji, i u peći žestoko potisnutog islamizma u Centralnoj Aziji i Afganistanu.
Dvije decenije državne represije nisu negirale ovaj novi talas bijesa kao njegovu krvavu agenciju. Putinovo nemilosrdno gonjenje ekstremizma na ruskom sjevernom Kavkazu, kooptiranjem brutalnih snaga porodice Kadirov za suzbijanje svih neslaganja u Čečeniji, činilo se da funkcioniše nekoliko godina, ali nije okončalo problem.
U nekom novom, još izobličenom obliku, islamistička prijetnja se vraća, nastojeći da nanese bol Rusiji zbog njenih nesreća i brutalnosti na Bliskom istoku.
Odgovor države
Postoji jedna značajna razlika u odnosu na prije 20 godina: odgovor ruske države.
Prema snimcima napada, izgledalo je da su napadači iz Crocus Cityja nesmetano trčali kroz prepun tržni centar u petak navečer, uprkos javnim upozorenjima iz Sjedinjenih Američkih Država Kremlju.
U oktobru 2002, odgovor Kremlja obilježila je bešćutna, ali djelotvorna disciplina. Poslije višednevnih razgovora i čekanja, elitna jedinica je upotrijebila gas za izbacivanje da onesposobi cijelo pozorište.
Bio je to užasan plan, ali je funkcionirao – ako je održavanje gubitaka na oko 15 odsto zaista bio prihvatljiv cilj. Takva državna kontrola nije zabilježen u petak – naoružani napadači su očigledno u početku mogli da pobjegnu.
Umesto toga, Kremlj okrivljuje izopačenu kombinaciju zapadne dalekovidnosti i ukrajinske pomoći. Sama ideja, koju je izjavila portparolka ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova, da su naoružani ljudi pokušali da pobjegnu u Ukrajinu — preko jedne od najnasilnijih i najmilitarizovanijih granica na svijetu – pokazuje da se Kremlj bori da objasni ovaj užas, čak i u svom sopstvenom visoko kontrolisanom informacionom prostoru.
Bojno polje
Margarita Simonjan, šef mreže Russia Today čak je sugerisala – bez ikakvih dokaza – da su napadači ISIL-a zapravo Ukrajinci.
Jedan visoki parlamentarac je također nagovijestio da se na „ukrajinski trag“ u ovim napadima mora odgovoriti na bojnom polju.
Ukrajina je oštro negirala bilo kakvu povezanost sa napadom. To otkriva koliko je Putin sada zalutao i preopterećen.
Kao i kod kratkotrajnog puča bivšeg saveznika Jevgenija Prigožina, Putinov izgled apsolutnog autoriteta ponekad nakratko sklizne i ono što je ispod je zastrašujuće haotično.
Toliko toga ruski sistem autoritarnosti ne može da poništi.
Oslanja se na patrijarhat, vjernost, korupciju i neobičan osjećaj da će car, u ovom slučaju Putin, intervenisati da ispravi opipljive greške. Ali on to ne čini.
On ne zna uvijek koliko loše funkcionira njegova država.
Dvije stvari će vjerovatno uslijediti. Prvo, bit će dalji napori da se sugeriše da su Ukrajina i Zapad na neki način umiješani u ove napade.
Moskva će nastojati da iskoristi ovaj trenutak da opravda svoj rat u Ukrajini kao odgovor na još veću i hitniju prijetnju po sighurnost njenog stanovništva.
Nejasno je da li je u stanju da pronađe novi alat u svom kompletu da se osveti svom zamišljenom krivcu - Rusija već funkcioniše punom parom u Ukrajini.
Drugi je da će se to vjerovatno ponoviti. Nakon napada na Dubrovku, dvije godine kasnije, avioni su padali sa neba i katastrofalna noćna mora opsade škole u Beslanu.
Zajednička svrha
Rusija se smatrala slabom u svojim najsvetijim prostorima, a mladi islamisti su mogli da iskoriste prednost.
Šira promjena ovdje je u odnosima Rusije sa Zapadom. Godine 2002. Dubrovka je nevoljno prisilila Moskvu da se približi ratu SAD protiv terorizma.
Prije dve decenije, osjetilo se da Bijela kuća i Kremlj nakratko imaju zajedničku svrhu.
Sada, Moskva ignoriše i politizuje upozorenja zapadnih obaveštajnih službi o napadu, a zatim nastoji da djelimično okrivi Zapad, jednostavno zato što se čini da unaprijed zna – i upozorava – o mogućnosti napada.
Napadi u petak najavljuju novo mračno poglavlje za Putina, ono koje mu je duboko poznato.
Neprijatelja unutar kojeg njegova brutalna i nemilosrdna taktika ne može u potpunosti da pobijedi. Zapad od kojeg se mora napraviti žrtveni jarac.
I država kojoj nedostaju osnovni resursi da zaštiti svoje najmekše mete, prenosi Danas.
Ostaje pitanje da li je Rusima dovolno da mu se još jednom obrate kao svom zaštitniku?
