Najmoćniji agenti današnjice vrlo su utjecajni u fudbalskom svijetu. U čitavoj plejadi svakakvih, vrlo često i sumnjivih tipova, do samog vrha probili su se samo oni najs(p)retniji.
Danas je teško naći klinca malo talentovanijeg koji već nema ‘impresarija’. Ta je profesija postala veoma važna i ne čudi što je menadžera sve više, a kada je u pitanju bh. tržište, kao jedan od najmoćnijih kotira Sarajlija Nermin Čengić.
U svom portfelju, između ostalog, ima Miralema Pjanića i Ermedina Demirovića, a u prijateljskim odnosima je s brojnim facama iz fudbalskog svijeta. Tako je prije nekoliko dana u društvu Safeta Sušića i Vahida Halilhodžića iz lože Parka prinčeva promatrao derbi između PSG-a i Marseillea.
– Otkud s Papetom u Parizu? Taj odlazak proizilazi iz našeg dugogodišnjeg prijateljstva. Zbližili smo se još u vremenu dok je bio selektor, puno vremena smo provodili zajedno, prolazili kroz period koji se pokazao kao najljepši u historiji reprezentacije… Do dana današnjeg ništa se nije promijenilo. Svaki slobodni trenutak iskoristim da ga posjetim u Parizu, a nekada i da ga ‘prevarim’ da idemo na Park prinčeva. Zna se da je Safet po prirodi miran čovjek, da ne voli pretjerano pažnju i guranje po tribinama. Dva puta smo do sada gledali zajedno utakmice Lige prvaka i sada derbi protiv Marseillea. Bilo je baš dobro, priča Čengić na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Zna se šta Sušićevo ime znači u historiji PSG-a. Kakav danas status ima u Francuskoj, jeste li mogli to osjetiti?
– To mi je teško ovako opisati, to se mora doživjeti. Možete zamisliti samo kakva sve lica dolaze u ložu PSG-a, od predsjednika Francuske do raznih glumaca, ali kada se tu pojavi Sušić osjeti se nevjerovatno poštovanje. Vjerujte. Poslije utakmice jedan francuski list je organizovao kratkotrajno druženje veterana PSG-a na samom terenu, tu su bili Matuidi, Fernandes…, a poslije su se mogli vidjeti i ove sadašnje zvijezde. Na kraju više ljudi je prilazilo Sušiću da se fotografišu nego Messiju ili Neymaru. Je li to bilo do njihove loše partije tada ili nešto drugo, ne znam.
Kažu i da ste jedini fudbalski agent koji je pio kafu sa selektorom za vrijeme njegovog mandata.
– Početak našeg prijateljstva i tzv. prilazak mene kao menadžera Sušiću imao je malu historiju. Moj otac rahmetli je bio prijatelj s njim još za vrijeme igračkih dana, tako da je znao Sušić iz kakve kuće dolazim i koje manire donosim. Imao je povjerenje u mene. Ne znam da li ćete mi vjerovati, vjerovatno će i čudno zvučati, ali za vrijeme njegove ere u reprezentaciji nijedan igrač koji je sa mnom radio ili je imao bilo kakvu vezu sa mnom, nije bio pozivan. Sušić je znao cijeniti te stvari i zbog toga smo kliknuli.
Učestvovali ste i u transferu Miralema Pjanića u Bešiktaš. I sa njim vas veže dugogodišnje prijateljstvo.
– Priča s Miralemom traje još od njegovih početaka u reprezentaciji. Još kada je došao kao golobradi mladić vidjelo se da nije samo odličan igrač već i da je super vaspitano i inteligentno dijete. Vrlo mlad je ušao u mašineriju i s tim se izborio na pravi način. On je imao tada agenta na svjetskoj razini, u isto vrijeme je zastupao i velikog Michaela Ballacka, a kako je Miralem rastao kao fudbaler, tako sam i ja kao menadžer. I, eto, zadnjih pet-šest godina sam na jedan mali način uključen u njegovu karijeru.
Danas se Miretu na teret stavljaju izlasci, manjak želje kada su u pitanju reprezentativni nastupi… Kako gledate na to?
– Ma, to su besmislene priče. Zna se koliko Pjanić voli reprezentaciju, koliko je dao za nju i šta za njega predstavlja BiH, tako da pričati o tome baš i nema smisla. Ne treba se vraćati na to.
U fudbalskim vodama je i vaš sin Eldin. Jedan je od najmlađih trenera u Evropi kada je u pitanju seniorski fudbal.
– Uvijek sam pod lupom imao roditelje fudbalera koje sam zastupao ili za koje sam bio zainteresovan. Roditelji kao roditelji, nekada nisu ni realni kada pričaju o svojoj djeci, međutim neke činjenice u vezi Eldina su tu. Sa 25 godina je jedan od najmlađih trenera u Evropi, samostalno vodi profesionalan tim, što nije lako kada tu imaš igrače koji su stariji od tebe. Ali, prihvatili su ga na najljepši način i on je to vratio svojim radom i trudom. Čujem sa strane da ima dosta i znanja, koliko to može sa svojih 25 godina, a već dvije je nosioc UEFA-ine A licence. Na dobrom je putu, nastavit će se dalje usavršavati, pa šta Bog da.
Kada govorimo o menadžerstvu, kako biste vi opisali posao kojim se bavite? Je li stresan?
– Itekako! Gotovo da ne postoji posao koji nije, pogotovo ako se tu vrte veći novci, međutim najbitnije je biti profesionalan i korektan u tome. Ja menadžerstvo smatram najljepšim i najboljim zanimanjem na svijetu. Ne bih se danas mogao zamisliti da radim neštio drugo. Ima li glamura? Ovisi kakve igrače zastupate i sa kakvim klubovima razgovarate. Ja sam se ovim poslom počeo baviti relativno rano, imao sam 29 godina i sreću da su tadašnji reprezetativci bili moji bivši saigrači u omladinskim kategorijama. Od Repuha, Varešanovića, pa nadalje. Zbog svega toga bilo mi je lako ući odmah u taj prvi razred bh. menadžerstva, a ključan momenat u mojoj karijeri bilo je zastupanje hrvatske legende Ivice Olića s kojim sam sarađivao više od 10 godina. Taj igrač i klubovi za koje je igrao su me podigli na jedan najviši nivo ovog posla. To sam iskoristio, napravio kontakte i danas držim taj nivo.
Možete li izdvojiti neke transfere na koje ste naročito ponosni?
– Bilo je ih je mnogo, ali prije svega, želim da kažem da sam u posljednje vrijeme promijenio i način svog rada. Ne bavim se isključivo zastupanjem igrača već jednom vrstom posredništva. Rekao sam već da sam iskoristio kontakte koje sam napravio i upravo sam danas mnogim poznatim licima iz svijeta fudbala ključna informacija kada su u pitanju transferi. Znaju da se meni uvijek mogu obratiti i da od mene mogu dobiti, hajmo reći, asistenciju pred sami završetak transfera. Dosta je bilo tih transfera. Recimo, posredovao sam u odlasku Nemanje Gudelja u Sevillu, pa Miralema Pjanića u Juventus…
Na koji način se opuštate, ‘izolujete’ od fudbala…?
– Nema opuštanja, ovaj posao je kao droga, dan-noć sam u fudbalu. Ponekad se odvoji sedam do deset dana za odmor, otputuje se negdje, ali moraš biti uvijek u pripravnosti ako želiš biti dobar u ovom poslu.
Za kraj, kakvu poruku biste poslali mladim agentima? Postoji li formula uspjeha?
– Da vjeruju u ono što rade, da što više ulažu u sebe, a to podrazumijeva da puno putuju i što više uživo gledaju utakmica. Na taj način će steći mnogobrojna kvalitetna prijateljstva i potencijalne partnere. Svaki takav mukotrpan rad se na kraju isplati, nekome prije, nekome kasnije, ovisno od sreće koja je ipak presudna u ovom poslu. Barem je tako bilo u mom slučaju, zaključio je Nermin Čengić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
