Početkom devedesetih godina, kada je raspad Jugoslavije bio tako očigledan, prvi su znakovi raspada bivše države bili na stadionima, i to baš u susretima hrvatskih i srpskih klubova. Samo nekoliko mjeseci nakon događaja uoči neodigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu (13. maja 1990.), u Splitu se dogodio prekid utakmice između Hajduka i Partizana, koji je na najjasniji način potvrdio kako će se ubuduće igrati nogomet na ovim prostorima, piše Dnevno.hr.
Nikad odigrana utakmica Dinama i Crvene zvezde 13. maja 1990. godine u Zagrebu zorno svjedoči pod kakvim su se dotad nabojima igrale utakmice hrvatskih i srpskih klubova. Predvođeni tada budućim ratnim zločincem Arkanom, navijači Crvene zvezde stigli su u Zagreb samo s jednom namjerom – izazvati nered i zaoštriti situaciju u kojoj bi posljednju riječ imala Jugoslavenska vojska. Nadalje, za vrijeme utakmice između Partizana i Hajduka, navijači splitske momčadi utrčali su u teren. Igrači su brže-bolje pobjegli, a nekoliko hiljada navijača brzo je pretrčalo igralište i došlo do postolja kod južne tribine poljudskog stadiona, gdje stoje službene zastave. Skinuli su jugoslavensku zastavu, zapalili je i potom na jarbol postavili veliku hrvatsku trobojnicu, uzvikujući pritom “Hrvatska liga, Hrvatska liga”!
Mlađi ne mogu ni zamisliti u kakvom se okruženju i ugođaju igralo posljednje finale jugoslavenskog Kupa, 8. maja 1991. godine, samo šest dana nakon što su srpski ekstremisti u Borovu Selu mučki ubili 12 hrvatskih redarstvenika . I da, nije pretjerano zaključiti, jedna od najvećih pobjeda Hajduka u Beogradu je ona majska iz 1991. godine u finalu Kupa protiv Crvene zvezde. Beograđani, koji su te godine osvojili i naslov jugoslavenskog prvaka i naslov klupskog prvaka Evrope, posrnuli su u dvobojima sa Splićanima koji su te godine bili pri dnu prvoligaške tablice. Hajduk je zbog Borova Sela u Beogradu istrčao s crnim florom na ruci, što je izazivalo bijes navijača Crvene zvezde. U Hajduku se razmatralo čak i otkazivanje ove utakmice. Ipak, odlučilo se igrati.
Pametnom odbrambenom strategijom koju je smislio Hajdukov trener Joško Skoblar, Splićani su otklonili sve opasnosti od svojih vrata, a ono nešto udaraca prilično smirene Crvene zvezde sigurno je ukrotio vratar Mihačić. Osam minuta prije kraja, Hajduk je izveo brzi protunapad, Bokšić je izbio sam pred vratara Stojanovića, i ne čekajući da mu ovaj dođe u susret, loptu snažnim udarcem poslao u gornji ugao.
Bila je to velika pobjeda Hajduka u teškoj i politički zategnutoj situaciji. Prisjećamo se verbalnih dvoboja Siniše Mihajlovića i Igora Štimca. Taj prijelazni pokal, koji je tada Hajduk osvojio, više nikada nije vraćen u Beograd. Iako su se Splićanima često, čak i u doba rata, javljali iz Fudbalskog saveza Jugoslavije, nikome nije palo na pamet vratiti “kantu” neprijateljima.
Česta su na ovoj utakmici bila i gruba nasrtanja, a crvene kartone dobili su Mihajlović iz Crvene zvezde i Štimac iz Hajduka. Igor Štimac nije jednom objasnio šta se zapravo događalo:
“Smiješno mi je slušati razne komentare o događajaima iz finala Kupa između mene i Mihajlovića. Kao da ne postoji snimka na kojoj je vidljivo koliko je agresivan Mihajlović bio u želji da svakim startom ozlijedi nekoga od nas. Startova je bilo dovoljno za najmanje dva crvena kartona dotičnom. Snimka će potvrditi i moj start nad njim, za koji sam dobio opomenu. Isto tako, snimka će potvrditi da je u gužvi nastaloj nakon Mihajlovićeva starta na jednog našeg igrača, zbog kojeg je kasnije i isključen, došlo do opće gužve u kojoj je najprije Bilić bačen na travu, te ga je nekoliko igrača udaralo, ponajviše Najdoski. Miše je, vukući za kosu odvlačio i umirivao Mihajlovića, a ja sam priskočio i stao u obranu suigrača s gardom spremnim na sve. Međutim, nisam nikoga udario niti pokušao to učiniti.”
Ako upitate Slavena Bilića o značenje ove utakmice, on će bez krzmanja reći:
“Ta mi je pobjeda najdraža u karijeri, draža i od bronce na svjetskoj smotri u Francuskoj. To je možda i najveća pobjeda u povijesti Hajduka. To je moj sud. Evo i argumenata: u to vrijeme niste mogli isključiti politički aspekt te pobjede, ali i da računamo samo sa sportskog stajališta, to je bila velika pobjeda, jer ne zaboravite da smo mi tada pobijedili Zvezdu koja je nekoliko dana poslije postala europski, a potom i svjetski prvak”.
Tadašnji trener Hajduka Josip Skoblar voli se prisjećati:
“Dva sam Kupa osvojio s Hajdukom, 1987. u finalu protiv Rijeke, a prije toga u sjajnom polufinalnom dvoboju protiv Crvene zvezde. No, 1991. godine bilo je to nešto sasvim drugo. Morate znati da smo trijumfirali s mladom momčadi koja je bila dnu prvenstva, i to Crvenu zvezdu u Beogradu. Pobijedili smo golom Bokšića samo desetak dana prije nego što će Beograđani postati europski prvaci u Bariju 1991. godine. Još se osjećalo naše ogorčenje zbog ubijenih redarstvenika u Slavoniji. Utakmica je bila organizirana u regularnim uvjetima, ali se osjećao pritisak na obje strane. Svi su znali da bi rata moglo biti… Mi smo igrali zatvoreno, dobri smo bili, čekali smo i dočekali da im Bokšić pobjegne. Zvezda bi osvojila trostruku krunu da nije bilo nas. Moji igrači bili su primjereni takvom događaju, nisu se dali vrijeđati, niti su ustuknuli pred najgorim situacijama i provokacijama. Čudo je bila ta utakmica, čudo.”
Da, junak utakmice bio je Alen Bokšić.
“Znam da su čelnici Olympiquea iz Marseillea došli gledati Zvezdu protiv koje su desetak dana poslije igrali finale Kupa prvaka, a ja sam pred njihovim očima odigrao odličnu utakmicu i zabio taj gol pa su me tog ljeta kupili. Sjećam se da mi je lopta malo pobjegla pa se nisam ni nadao da će završiti u mreži iza Stojanovića.”
Vrijedi napomenuti da su novinari Alen Orlić i Blaž Duplančić snimili sjajan dokumentarni film pod radnim naslovom “Hajdukov ratni trofej”, upravo o tom događaju. Film je izvrstan, a bavi se ljudskim sudbinama jer su se na suprotnim stranama u teškoj utakmici našli i veliki prijatelji, kasnije “cimeri” iz hrvatske reprezentacije, Slaven Bilić i Robert Prosinečki, ali i prijatelji iz djetinjstva, iz Vukovara i Borova, Siniša Mihajlović i Ante Miše. Svi oni govore u tom filmu, kao i treneri i navijači koji su bili na toj utakmici. Osvojeni pokal godinama je bio pomno skriven od očiju javnosti, te se prije osam godina ponovno vratio u Hajdukove vitrine.
Prošlo je 28 godina, no kao da je bilo prekjučer…
Stadion JNA u Beogradu.
CRVENA ZVEZDA – HAJDUK 0:1 (0:0)
CRVENA ZVEZDA: Stojanović, Radinović (Stošić), Marović, Jugović, Belodedić, Najdovski, Prosinečki, Mihajlović, Pančev, Savičević, Binić. TRENER: Ljupko Petrović
HAJDUK: Mihačić, Mili Hadžiabdić, Kovač (Osibov), Štimac, Setinov, Bilić, Kozniku, Miše (Jeličić), Bokšić, Vučević, Jarni. TRENER: Joško Skoblar
SUDIJA: Adem Fazlagić iz Čapljine. GLEDATELJA: 7000.
STRIJELAC: 0:1 Alen Bokšić (60. minuta)
