Tastatura koja je ispred vozača tramvaja, svjetlo, dio šina, vrata tramvaja, tabla na kojoj piše broj tramvaja i relacija, uniforma koju su vozači tramvaja nekada nosili... Sve su to stvari koje su donirane Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu, a koje podsjećaju na jedan od tužnih događaja iz 1996. godine.
Donirano Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida
Bljesak i zastrašujuća eksplozija prve su slike koje se jave u sjećanju Sarajlija koji su 9. januara 1996. godine bili u tramvaju na stanici kod Tehničke škole kada je na njega ispaljena granata za koju se vjeruje da je došla iz pravca Grbavice.
To se desilo manje od mjesec dana nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ubijena je Mirsada Durić, a ranjeno je 19 građana Sarajeva.
Taj tramvaj vozila je Mehtiba Dževlan (56).
"U GRAS-u, kao vozač tramvaja, radim od 1987. godine. Radila sam do rata - 1992. godine, kada su tramvaji prestali da rade. Tada niko nije radio, pa ni ja. Tramvaj je proradio 1994. godine, a tako sam i ja opet počela da vozim. Bio je rat, ali sam radila s radošću. Bilo mi je drago da to radim. Kod kuće sam ostavljala dijete od godinu i po", ispričala je Dževlan za AA.
Bio je prvi mrak
Prisjetila se kobnog 9. januara 1996. godine.
"To je bilo poslije Dejtonskog sporazuma. Tog dana sam išla iz pravca Baščaršije prema Ilidži. Stala sam kod Tehničke škole, normalno na tramvajskoj stanici. U jednom momentu sam samo osjetila svjetlost sa svoje lijeve strane. Dok sam se okrenula, već je udarilo u tramvaj. Tramvaj je pogođen odmah iznad vozačeve glave. Tromblon je udario direktno ženu u glavu", ispričala je Dževlan o događajima tog januara prije 26 godina.
Nije bila sigurna da li je žena sjedila ili stajala. Poginula je, a 19 osoba je povrijeđeno.
"S tim što je mnogo povrijeđenih bilo kada su izlazili iz tramvaja jer su onda počeli snajperom da pucaju. Bilo im je svejedno koga će i gdje povrijediti. Molila sam ljude da ostanu u tramvaju, da zatvorim vrata jer tramvaj se ne može kretati dok se vrata ne zatvore. Samo sam željela da se sklonimo s tog mjesta jer smo bili kao na dlanu. Samo mi je bilo bitno da što prije zatvorim vrata, da s tog mjesta sklonim tramvaj, putnike i sebe", pojasnila je Dževlan.
Kada je napokon uspjela zatvoriti vrata, tramvaj se nastavio kretati. U njemu je i dalje bilo puno putnika jer je lakše bilo preći tu dionicu u tramvaju nego pješke. Bio je prvi mrak, oko 17.45 sati.
Rekonstrukcija događaja
"Prvi put sam stala preko puta Doma zdravlja 'Omer Maslić'. Otrčala sam u Dom zdravlja, pozvala sam ljekare da dođu jer sam vidjela da ima povrijeđenih. Krv je bila svuda po tramvaju. Ljekari su konstatovali da je osoba mrtva. Ja sam imala lakšu povredu. Narednih deset dana sam normalno vozila. Kada je trebala da bude rekonstrukcija događaja, da odvezem tramvaj na mjesto gdje se to desilo, kada sam ušla u tramvaj noge su mi se oduzele. Kolega ga je vozio do tamo", prisjetila se Dževlan.
Nakon toga je otišla na bolovanje na kojem je bila oko pola godine.
"Nisam bila povrijeđena, ali psihički nisam bila dobro. Nisam mogla ući u tramvaj, samo mi se plakalo. Šok sam doživjela tek onda kada sam ušla u tramvaj nakon tog događaja i trebala ga odvesti na rekonstrukciju događaja. Nisam više mogla ući u tramvaj", istakla je Dževlan.
I dalje radi u GRAS-u, ali tramvaj ne vozi. Dijelovi pogođenog tramvaja donirani su Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu. Dževlan je za AA objasnila zbog čega je to urađeno.
"Ovo je specifična situacija i zašto bi samo mi znali za to šta se desilo, neka svi znaju. Tu je tastatura koja je ispred vozača uz pomoć koje upravlja tramvajem, tu je i svjetlo i dio šina iz tog perioda. Također, tu su i vrata tog tramvaja, kao i tabla na kojoj piše broj tramvaja i relacija. Tu je i uniforma koju su vozači morali nositi. Ovo treba da bude u muzeju. Ovi dijelovi su do sada bili u garaži i drago nam je da možemo da ostavimo ove stvari ovdje kao podsjetnik na ono što se dešavalo. Ne moramo samo mi znati šta se doživjelo, neka znaju i drugi ljudi", pojasnila je Dževlan.
Kada se danas prisjeti tog događaja osjeća se, kako je kazala, tužno.
Posljednja stanica tramvaja
"Nikada sebi nisam mogla objasniti zašto se to dešava. Svi možemo lijepo da živimo, nebitno odakle dolazimo i kako se zovemo. Ovog događaja se često prisjećam pogotovo kada je godišnjica", naglasila je Dževlan.
Merisa Topalović, direktorica ustanove Bosanski muzeji sjećanja, kazala je da je Dževlan muzeju predala dijelove tramvaja koji je pogođen 9. januara 1996. godine u Sarajevu.
Kako je kazala, na ideju da se stvari nalaze u muzeju došli su uposlenici ove ustanove.
"Željeli smo da posljednja stanica tramvaja broj tri bude baš naš muzej, dakle, Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida", pojasnila je Topalović.
Također, zahvalila se ljudima koji rade u GRAS-u, a koji su im pomogli da dođu do ovih predmeta.
