Dokumentarini film The Social Dilemma posljednjih nekoliko dana izaziva online rasprave onih koji su u Netflixovom dokumentarnom filmu pronašli konačni razlog da napokon ugase profile na društvenim mrežama. Naravno, čine to tako da na društvenim mrežama najave da razmišljaju o gašenju profila, što neće učiniti jer objava je skupila dovoljno lajkova i to je savršeno dovoljno.
Realno, radi se o dokumentarnom filmu koji privlači pažnju, ali u konačnici neće puno toga promijeniti jer ljude nije briga za načine na koji se programeri poigravaju s njihovom psihom, ni za vlastitu privatnost sve dok im se ista ozbiljno ne naruši, piše Index. Prikupljanje osobnih podataka u svrhu oglašavanja je svakako problematična stvar, ali više kao medijski napis nego kao nešto što ljudi smatraju problemom na osobnoj razini.
Iako bi trebali.
Simpatičan idealizam
Mnogi su od samih početaka popularizacije Facebooka znali da se radi o problematičnoj platformi koja ispod priča o lakšoj komunikaciji krije neke daleko veće probleme.
"Nikada prije u povijesti odluke šačice dizajnera (uglavnom bijelih muškaraca iz San Francisca, između 25 i 35 godina) koji rade za tri kompanije - Google, Apple i Facebook, nisu imale toliki utjecaj na to kako milioni ljudi širom svijeta troše svoju pozornost", napisao je 2013. Tristan Harris u svom manifestu u kojem kolege poziva da u budućnosti imaju obzira prema pozornosti korisnika.
Iako se njegov mail proširio Googleom i privukao pažnju čelnika, prilično je brzo postalo jasno da ne treba gajiti pretjerani idealizam ni očekivati velike zaokrete u poslovnoj politici. Interes kompanije u prvom je redu bio zaraditi bez obzira na posljedice.
I Google definitivno nije bio usamljen. Velike kompanije i giganti društvenih mreža bili su koncentrirani isključivo na rast i "engagement". Ništa drugo nije bilo bitno.
Kako je do svega došlo
Ali ni Harris nije bio usamljen u svojoj borbi. Mnogi na ovo ukazuju već godinama, a nastao je čak i novi termin koji opisuje trgovinu pozornošću korisnika - "ekonomija pažnje".
Međutim, pažnja nije žito ili nafta i tu dolazimo do problema. Pozornost je ljudsko stanje, a naše rezerve nisu neograničene i na njih utječu stvari kao što su količina sna, radno vrijeme ili broj djece, ali i odnosi s prijateljima koji bi se mogli razljutiti ako neprestano visimo na našim mobilnim uređajima.
U idealnoj situaciji, našu ograničenu pažnju "investirali" bismo u stvari koje nas čine sretnima. No, kao što su to primijetili u Facebooku, osjećaj sreće koje ovaj tip društvene interakcije izaziva je kratak, ali intenzivan i samim time izaziva ovisnost te nas prisiljava da se češće vraćamo i skrolamo dalje.
"Ne mislim da su tvorci društvenih mreža imali namjeru stvoriti platforme koje izazivaju ovisnost, ali budući da se natječu za naše ograničeno vrijeme i pozornost, oduvijek su usredotočeni na to da iskustvo na svojim platformama učine što privlačnijim", objašnjava Adam Alter, autor knjige "Irresistible: The Rise of Addictive Technology and the Business of Keeping Us Hooked".
To vidimo i na primjeru YouTubea koji je nakon Facebooka već iduće godine uveo format likea i dislikea videa. Instagram je uveo srce, a isto je 2015. učinio i Twitter. Umovi iz Silicijske doline pronašli su bezbroj načina kako da iskoriste ovu našu želju za društvenom validacijom.
Budućnost nije sjajna
A budućnost nije sjajna i upravo je to ono čime se film Jeffa Orlowskog bavi.
I radi to na odličan način. Ovo nije nova tema. Daleko od toga, mnogi na ovaj problem upozoravaju godinama, ali Orlowski je uspio ubaciti priču u mainstream i privući pažnju korisnika na ono što se događa u industriji. Okupio je najglasnije i najozbiljnije kritičare ovog pristupa i odlučio prestraviti gledatelje.
Jedan od razloga zašto je u svom naumu uspio svakako su i sagovornici od kojih su neki radili na tehnologiji koja se danas koristi pri stvaranju ovisnika. Oni otvoreno govore o krivnji koju osjećaju zbog štete koju su nenamjerno izazvali, ali i objašnjavaju detalje svojih algoritamskih eksperimenata.
I dok je ovaj dio kristalno jasan i objašnjava onaj temeljni dio filma, prvi veliki problem javlja se u trenutku kada dolazimo do dijela u kojem treba objasniti kako popraviti učinjenu štetu.
Onaj drugi i daleko veći problem je to da autoru ne polazi za rukom precizno objasniti ono što pokreće industriju koja koristi psihologiju kako bi eksploatirala ljudske slabosti. Profesorica Shoshana Zuboff aktivnosti je dala ime "nadzorni kapitalizam", mutirani oblik ekonomskog sustava koji iskorištava ljudsko iskustvo s ciljem da proizvede i uspješno kapitalizira predviđanja onoga što ćemo činiti, čitati, kupovati i vjerovati.
I većini ljudi je ovaj prvi dio nadzora jasan. Štoviše, ne samo da nam je jasan nego nas za to uopće nije briga, a to je posebno vidljivo u slučaju Edwarda Snowdena koji je prognan iz domovine i prisiljen živjeti u Rusiji zbog razotkrivanja legitimno neoprostivih poteza američke vlade, a zabrinutost masa za privatnost nikada nije bila manja.
Onaj drugi dio kovanice "nadzorni kapitalizam" daleko je bitniji jer ne radi se o mutiranom poslovnom modelu. To je samo stari dobri kapitalizam koji radi ono što oduvijek radi - pronalazi i eksploatira resurse. Budući da smo iscrpili prirodni svijet, došlo je vrijeme da neko počne rudariti ono šta krijemo u glavama.
Pitanje koje ostaje nedogovoreno i nakon ovog filma je - zašto dopuštamo da se to nastavlja događati?
