Budućnost je moguća. Tom je rečenicom trebala završiti predstava ''Oslobođeni Mostar'' ali neće jer je zabranjena. Ma koliko se umotavalo da nije riječ o zabrani nego o otkazivanju suradnje redatelju Zlatku Pakoviću, činjenica je da se kazališni komad nikada neće izvesti i da će na daske biti postavljeno nešto drugo.
Zabranjena je, dakle, ideja a to je možda još i gore i to nešto drugo neće moći izbrisati mrlju koju je predstava - a da nije ni izvedena - napravila u ionako siromašnoj kulturnoj ponudi grada uz Neretvu.
Nevidljivi cenzori
Neki drugi komad, na sličnu temu nekakvog oslobađanja, opet će proći kroz nevidljive i dobro skrivene cenzore jer, ma koliko se umotavalo, predstava je zabranjena jer su cenzori, koji nemaju veze s kazalištima ali imaju s dramama, odlučili da dramski tekst vrijeđa Armiju i islam, dvije stvari na kojima se rade kampanje i političke drame po potrebi.
A zarobljenom Mostaru ne nedostaje drama i političkih potreba koje onda uzburkaju duhove i dokažu kako je grad vrlo lako odmaknuti od budućnosti jer su pred njom likovi u čiju se načitanost ima pravo sumnjati a koji si daju za pravo da duboko analiziraju dramski tekst iako jedva izgovore politički govor.
A tekst Zlatka Pakovića, nastao po romanu Dragana Markovine koji nije zadovoljan tekstom pa mu je drago da predstave neće biti, govori o duhovima koji se redovito pobrinu da nam prošlost bude budućnost. U prvom dijelu teksta govori se o drugom svjetskom ratu i ustašizmu u Mostaru uz kojeg se pak vežu i likovi kojima u s ''krilcima'' i nije toliko sjajilo na glavi koliko tekst želi sugerirati. Ali to je, valjda, ona umjetnička sloboda i Pakovićev stil koji želi izazvati sve da se suoče sa sobom i svim u sebi i redateljska potreba da naljuti sve oko sebe.
Provociranje sadašnjosti
U drugom dijelu teksta provocira se sadašnjost i u njoj se sigurno krije razlog zbog kojeg je nastala najveća galama iako cenzori mudro šute. Radi se o kritici islama i njegovom odnosu prema ženama ali i besmislu ratovanja i kritici da djeca onih koji su ginuli u ratu, ovog puta s ljiljanima na ramenu, nemaju nikakve koristi od njihove smrti jer je iskorištavaju oni koji vladaju. Djevojka razočarana u sustav želi prijeći na katoličanstvo kritizirajući ulogu vjerske zajednice i njezine uloge u društvu.
Predstava, koja je završena a da nije ni počela, na kraju je trebala pokazati sve naše terete tako što su odore svih likova koji se pojavljuju trebale završiti na djevojci koja je trebala izgovoriti da je budućnost moguća. No, ispalo je, zahvaljujući nevidljivim mrgudima koji su rijetko u publici, da nije.
Skoro u isto vrijeme, u režiji umjetne inteligencije i onih manje inteligentnih, rađa se novi skandal. Mostarsko Sveučilište najavu ljetne škole, koja je u Mostar trebala dovesti sve one koje zanima metodologija političkih znanosti, najavilo je plakatom koji će na noge dići sve one što se bave znanošću naših suživota.
Umotani fašizam
Skandal je izbio jer je umjetna inteligencija koja je pravila plakat umjesto džamija koje se vide uz Stari most nacrtala nekakve obrise u kojima su paranoici vidjeli crkvu i namjeru da se brišu islamske bogomolje. Opravdanje da je plakat radilo nešto nevidljivo, koje će nam uskoro svima raditi o glavi, nije pomoglo. Konferencija je otkazana zbog prijetnji smrću i svim silnim prijetnjama koje nitko neće istražiti i čijih su težina nesvjesni oni koji su svojim navodnim antifašizmom pokazali debeli fašizam. Baš kao što se to dogodilo s neviđenom predstavom zbog koje je glavni antifašist u gradu, Sead Đulić, trebao shvatiti kako je to kad se zlorabi antifašizam odnosno kako je to ustvari umotani fašizam.
Sramota je da je Sveučilište koje u svom sastavu ima i likovnu akademiju posegne za umjetnom inteligencijom kako bi napravila plakat za događaj kojeg nazivaju svjetskim. Bilo bi ''svjetskije'' da se dalo kakvom stvarnom biću da pokaže što zna s dizajnerskim alatima. Ovako je Sveučilište, kojem je važnija šminka i to besplatnih alata od znanja, ispalo jeftino i smiješno a plakat još jednom pokazao kako sve u Mostaru vrlo lako može postati skupo i tužno.
Jeftine strasti
Nakon viška umjetne inteligencije, pokazao se manjak one stvarne. To što se moglo čuti i iščitati u porukama nakon plakatne paranoje ne može se iščitati nikako drugačije nego usađenom željom da se prema drugima diže šaka i porivima kojima ni umjetna inteligencija ne može ništa. Oni koji tope tipkovnice pričama o užasima rata i tupljenjima kako se ne treba ponoviti, prizvali su rat i otpočeli ga pucajući po močvarama internetskih mišljenja, stvarajući sadržaj kojeg će onda umjetna inteligencija iskoristiti da svijetu kaže kakvi smo i kakvim sebe, mi koji ne volimo ogledala, vidimo.
Svi oni koje ne zanima ni metodologija političke znanosti ni kazalište, koji ne vide da im politika od života radi predstavu, opet su nasjeli na jeftine strasti zbog kojih cenzori u svojim mračnim sobama trljaju ruke pripremajući se na još jednu predizbornu kampanju u kojima se neće štedjeti ni naši ni njihovi i koji će donositi male pobjede za male političke poene.
A poeni, koje će dobiti zahvaljujući olovkama onih koji će glasati isprani porukama da ih netko želi izbrisati, će ostavljati velike posljedice o kojima nitko ne vodi računa. Predizborna kampanja u gradu koji se odvikao od izbora i lomljenje kopalja s viših razina vlasti su počeli. Još samo da je inteligencije.
