Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je odnos zvanične Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Davor Gjenero, politički analitičar iz Hrvatske, i Vedran Džihić, predavač na Fakultetu političkih nauka Univetziteta u Beču.
Bilo je riječi o tome zašto Hrvatska nije uspjela da ubijedi Brisel da podrži reformu izbornog zakona u Bosni i Hercegovini kakva odgovara bosanskohercegovačkom HDZ- u, kakvu je ulogu imala Njemačka u odbijanju hrvatske inicijative, kako je hrvatski premijer Plenković tražio podršku od turskog predsjednika Erdogana i šta je Rusija tražila od Hrvatske u zamjenu za podršku hrvatskoj diplomatskoj ofanzivi.
Razgovaralo se i o tome zašto hrvatski predsjednik Milanović ima podcjenjivački odnos prema Bosni i Hercegovini, ima li razlike između Plenkovića i Milanovića u politici prema Bosni i Hercegovini, kolika je moć Dragana Čovića u Zagrebu, u kojoj mjeri se Hrvatska oslanja na Milorada Dodika, da li se Zagreb ponaša prema Bosni i Hercegovini na isti način kao Beograd, kao i o tome da li će Hrvatska i pored fijaska njene diplomatske ofanzive nastaviti pritisak na Bosnu i Hercegovinu.
Omer Karabeg: Hrvatska je početkom ove godine krenula u veliku diplomatsku ofanzivu s ciljem da ubijedi međunarodne faktore, prije svega zemlje Evropske unije, da podrže reformu izbornog zakona u Bosni i Hercegovini kakva odgovara bosanskohercegovačkom HDZ-u. Nedavna Rezolucija Evropskog parlamenta pokazuje da nije uspjela u toj namjeri. Zašto?
Davor Gjenero: Diplomatska ofanziva zapravo nije krenula početkom ove godine. Ona traje već duže vremena. Hrvatska diplomacija sustavno pokušava evropske partnere uvjeriti u svoju poziciju. Nažalost, meni se čini da ta pozicija nije najbolje definirana i da nije u skladu sa ključnim državnim interesima Hrvatske kada je riječ o Bosni i Hercegovini.
Ključni državni interes Hrvatske je da Bosna i Hercegovina funkcionira kao jedinstvena, održiva, funkcionalna država, visoko decentralizirana, koja svojim lokalnim i regionalnim zajednicama osigurava visoki stupanj autonomije. Hrvatski interes nije da se osnažuje jedan od dvaju entiteta, a da se unutar ključnog entiteta uspostavlja permanentni sukob između Hrvata i Bošnjaka.
Hrvatska ne razlikuje politiku prema susjednoj državi koja mora biti vođena hrvatskim državnim interesom od pitanja zaštite prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. Problem je u tome što je hrvatsko vođstvo interes HDZ-a Bosne i Hercegovine i njegovog vođe Dragana Čovića uspostavilo kao sinonim za interes Hrvata u Bosni i Hercegovini - i na to zapravo svelo hrvatsku državnu politiku.
Omer Karabeg: Niste mi odgovorili zašto je hrvatska diplomatska ofanziva doživjela poraz?
Davor Gjenero: Ta ofanziva je doživjela poraz zato što nije bila dobro osmišljena, što nije bila u tradicionalnom interesu hrvatske države, pa nije mogla dobiti podršku u zemljama Evropske unije. Ključna zemlja Evropske unije - Njemačka želi da se konačno ispuni ono što je presuđeno serijom presuda Evropskog suda od kojih je najvažnija i najpoznatija ona u slučaju Sejdić - Finci.
Ne možete ispunjavati uvjete iz tih presuda i istovremeno osnaživati izborno pravo u korist jedne stranke i Hrvata unutar Federacije BiH. Ta dva procesa su nespojiva. Hrvatskoj je odavno - najprije vrlo tiho, diplomatski - a nakon toga jasnije i glasnije poručeno da njezina politička ofanziva, iako ima neke pristaše u Evropskoj uniji, neće dobiti potporu ključnih zemalja i da neće postati dijelom evropske politike prema Bosni i Hercegovini. To se vrlo jasno vidjelo iz nedavno usvojene Rezolucije Evropskog parlamenta.
Fijasko
Vedran Džihić: Evidentno je da je to veliki poraz za hrvatsku diplomatiju s obzirom da su se i predsednik Milanović, i premijer Plenković, i hrvatski poslanici u Evropskom parlamentu snažno angažirali da hrvatski zahtjev uđe u Rezoluciju Evropskog parlamenta. Imajući u vidu količinu i arsenal diplomatskih i drugih sredstava koji su u tu ofanzivu uloženi - to zaista jeste fijasko. Zašto je došlo do tog diplomatskog poraza?
Meni se čini da se dešava globalna promjena politike prema Bosni i Hercegovini. Još uvijek ne suštinska, ali postepena. Prije svega, ne smijemo zaboraviti da je cijela regija dobila jasnu poruku od američke administracije da teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine ne smije biti povrijeđen i da je prioritet implementacija presude Sejdić - Finci, a ne promjena izbornog zakona onako kako je to zamislio bosanskohercegovački HDZ.
Druga promjena je ono što se događa u Njemačkoj. Vidimo sve jači uticaj Zelene stranke i opredjeljenje za građansku, a ne za etničku, odnosno etnopolitičku Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga je hrvatska diplomatija sve nervoznija. Ona pokušava da “na mišiće“ izgura izbornu reformu i postaje talac politike Dragana Čovića i bosanskohercegovačkog HDZ-a ne vodeći računa da bosanskohercegovački Hrvati ne žive samo u Zapadnoj Hercegovini nego i u Posavini, u Sarajevu i drugim gradovima Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: Najagresivni prema Bosni i Hercegovini je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, bivši šef Socijaldemokratske partije Hrvatske koja je nekada blisko sarađivala sa Socijaldemokratskom partijom Bosne i Hercegovine. On često omalovažava Bosnu i Hercegovinu. Postoji pregršt njegovih izjava u kojima on ironično i podcjenjivački govori o Bosni i Hercegovini kao državi. Zašto se on tako ponaša?
Davor Gjenero: Evidentno je da se Milanović kao predsjednik Hrvatske ne ponaša onako kako bi se moglo očekivati od nekoga ko ima socijalistički i socijaldemokratski background. On se ponaša kao nacionalistički populist.
S jedne strane se pokušava dodvoriti nacionalističkim radikalima u Hrvatskoj, a s druge očito je da ima ozbiljnih obaveza prema svojim nekadašnjim financijerima koji su čvrsto povezani sa ruskim ekonomskim i političkim interesom na Balkanu. Otuda i njegovo tretiranje Dodika - koji je na američkoj crnoj listi - kao državnika, poziv Dodiku da posjeti Zagreb i prihvaćanje dijaloga s njim. Otuda i eksces u odnosu na NATO savez. Otuda i nepristojne izjave o Bosni i Hercegovini.
Vedran Džihić: Riječ je o političaru koji je dugo na političkoj sceni i koji ima čitavu istoriju samodopadljivog ponašanja i provokantnih izjava. Njegova pozicija prema Bosni i Hercegovini nije ništa drugo nego dodvoravanje desnim, nacionalnim i retrogradnim krugovima u Hrvatskoj što ne dolikuje jednom socijaldemokrati. Takva politika je ne samo izuzetno štetna za Bosnu i Hercegovinu već i za regionalno pomirenje. Pitanje odnosa između Hrvatske i Srbije je potpuno zamrznuto, a od od hrvatskog socijaldemokratskog predsjednika očekivalo bi se da to otvori i stavi na dnevni red.
Trampa
Omer Karabeg: Hrvatska nije samo lobirala u Evropskoj uniji i NATO paktu da se prihvati njena politika prema Bosni i Hercegovini već je tražila i podršku Rusije. A premijer Plenković je tražio podršku čak i od turskog predsjednika Erdogana. Šta je očekivao? Da Erdogan izvrši pritisak na lidera Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića da prihvati ono što traži Čović?
Davor Gjenero: Priča sa traženjem podrške Rusije nije baš takva kako ste je pojednostavili. Činjenica je da je u vrijeme, kada se uspostavljala ozbiljna demokratska, multilateralistička administracija u SAD, Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, poduzeo balkansku turneju s ciljem da zadrži utjecaj Rusije na Balkanu. On je Hrvatskoj punudio trampu.
Ponudio je rusku potporu hrvatskom konceptu promjene izbornog zakona u Bosni i Hercegivini u zamjenu za njeno pristajanje unutar evropskih i atlantističkih institucija za ostanak Rusije na Balkanu. S time što treba reči da onaj ko ima dubinsku, desetljećima staru vezu prema Putinovoj Rusiji nije Andrej Plenković nego Dragan Čović. U toj priči sa Rusijom Hrvatska se našla u položaju taoca Čovićeve politike u odnosu na njene globalne interese.
Što se tiče Turske, Hrvatska s njom ima izrazito dobre odnose. Zagreb doživljava Tursku kao zemlju koja pozitivno utječe na koncept jedinstvene i održive Bosne i Hercegovine. Vjerojatno su preko predsjednika Erdogana pokušali napraviti nekakvu nišu koja bi jače otvorila vrata za razgovor između Izetbegovića i Čovića.
Premijer Plenković je za razliku od predsjednika Republike pokušavao uputiti Čovića da svoje probleme mora riješiti u razgovoru sa službenim Sarajevom, prije svega sa gospodinom Izetbegovićem. Takav razgovor je bio proljetos iniciran nakon posjeta gospodina Izetbegovića Zagrebu i taj posjet je za razliku od Dodikovog bio koristan i dobar.
Vedran Džihić: U traženju pomoći od Rusije i uspostavljanu neke vrste alijanse s Turskom i Erdoganom po pitanju Bosne i Hercegovine ima nešto suštinski problematično. U ovom momentu i Rusija, i Turska, i susjedna Srbija, i susjedna Mađarska su duboko autoritarne države. Te zemlje su u konfliktu i sa građanskim, i sa liberalnim, i sa demokratskim principima za koje se zalaže Evropska unija.
Taj autoritarni kod vidim i kod Dragana Čovića, i kod Milorada Dodika, i kod Bakira Izetbegovića. Oni se predstavljaju kao veliki očevi konstitutivnih naroda, imaju pretenziju da predstavljaju cjelokupu zajednicu Hrvata, Srba i Bošnjaka i odgovara im podrška autoritarnih režima. Međutim, ni Izetbegović, ni Čović, ni Dodik nisu ekskluzivni predstavnici svojih naroda.
Postoje Bošnjaci, Srbi i Hrvati koji preferiraju neke druge političke opcije i koji se drugačije izjašnjavaju. Ako ostanemo u klopci etničkog predstavljanja kao jedinog mogućeg, onda iz ove krize nema izlaza. To čak može dovesti i do novog nasilja u Bosni i Hercegovini.
Veći Čović od Čovića
Omer Karabeg: Kakva je uloga Milorada Dodika u promovisanju hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini? Koliko se Zagreb oslanja na Dodika?
Davor Gjenero: Kad je riječ o Dodiku, u Hrvatskoj imate dva stava. Za jedne, a među njima je naizrazitiji predsjednik Milanović, Dodik je saveznik i državnik i on ga prima u tom formatu. Za druge to je autoritarni političar koji dovodi u pitanje ključni interes Bosne i Hercegovine i Evropske unije, pa onda i Hrvatske, a to je jedinstvena i održiva Bosna i Hercegovina.
To je političar koji je nekoć vikao protiv Zapada, ali je radio u korist Zapada. I sada viče protiv Zapada, ali radi u korist Rusije. I konačno, to je političar koji je na američkoj crnoj listi, a to će biti sve važnije kako utjecaj Bidenove administracije bude sve snažniji u ovom dijelu Evrope.
Vedran Džihić: Nakon diplomatskog poraza Zagreb mora da igra na svaku moguću kartu. A karta koja se u ovom momentu definitivno nudi jeste savez Dodika i Čovića koji je toliko snažan da ponekad imamo utisak da je Dodik veći zastupnik HDZ-eove pozicije u Bosni i Hercegovini nego sam HDZ.
Ipak, vrlo je problematično stavljati karte na igrača koji se nalazi na crnoj listi američke administracije, a postoje špekulacije da bi ga čak i Evropska unija u nekom momentu mogla staviti na tu listu. Igrati na kartu parije internacionalne zajednice, na koju igra Zagreb, zaista je strateški pogrešno.
Opsesija Bosnom i Hercegovinom
Omer Karabeg: Neki su sadašnju hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini nazvali neotuđmanovskom. Ima li u njoj elemenata tuđmanizma?
Davor Gjenero: U politici Zorana Milanovića sasvim sigurno ima, dok premijer Plenković igra unutar evropskih pravila. Njemu Bosna i Hercegovina sasvim sigurno ne predstavlja jedan od važnijih elemenata njegove politike. On bi najradije smanjio intenzitet politike prema Bosni i Hercegovini, ali ne može zbog okolnosti koje ima unutar svoje političke stranke.
Omer Karabeg: A zašto onda toliko podržava Dragana Čovića? Plenković i Milanović se ni u čemu ne slažu osim u politici prema Bosni i Hercegovini.
Davor Gjenero: Tog konsenzusa nema. Plenković pokušava voditi evropsku politiku, pokušava smanjivati konflikte i držati Čovića u okviru podnošljivog koliko je to moguće. S druge stane, Milanović permanentno zaoštrava sukobe, podilazi nacionalističkim radikalima i pokušava stvarati kaos, vjerovatno i u ruskom interesu. Kao što vjerojatno u ruskom interesu radi i neke veoma čudne kvazidržavničke poteze. Dakle, ne radi se ni o kakvom jedinstvu hrvatske politike u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.
Nažalost, u situaciji u kojoj Hrvati iz Bosne i Hercegovine imaju pravo glasa na izborima u Hrvatskoj, a Čović i njegova stranka su financijski neovisni o Zagrebu, Plenković ne može kontrolirati Čovića i određivati njegovu politiku nego samo može smanjivati štetu koju Čovićeva politika pod utjecajem Beograda i Rusije sustavno čini i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Vedran Džihić: Na osnovu onoga što je vidljivo Plenković i Milanović vode sličnu politiku prema Bosni i Hercegovini. Treba voditi računa i o tome da u Hrvatskoj postoji određena vrsta istorijskog dogmatizma prema Bosni i Hercegovini koja se ponekad posmatra iz perspektive onoga što se događalo devedestih kada su po nekima propuštene šanse za “veću Hrvatsku“.
Čini mi da, što se tiče desnog krila HDZ-a, postoji neka vrsta opsesije Bosnom i Hercegovinom. Tuđman je zaista imao tu opsesiju. Za Tuđmana je karakteristična i istorijska zaslijepljenost koja se ogleda u tumačenju da su, gledajući istorijski, Hrvati s jedne strane bili žrtva Srbije, a s druge da imaju istorijsko pravo na jedan dio Bosne i Hercegovine što se na zločinački način realiziralo tokom Drugog svjetskog rata. Sve je to opasno pogotovo imajući u vidu da Čović u ovom momentu hrvatsku politiku drži kao taoca.
Hidrocentrale i nuklearni otpad
Omer Karabeg: Može li se reći da se Zagreb ponaša prema Bosni i Hercegovini kao Beograd? Kao što Beograd gradi hidrocentrale na Drini ne obazirući se na primjedbe Sarajeva, tako i Zagreb odlaže nuklearni otpad na granici sa Bosnom i Heregovinom bez obzira što se Sarajevo s tim ne slaže.
A da ne govorimo o tome da hrvatski političari odlaze u Mostar kao da idu u Karlovac, a srpski u Banjaluku kao da idu u Niš. Oni se ponašaju kao da ne idu u drugu zemlju.
Davor Gjenero: Činjenica je jedino ovo zadnje što ste pomenuli. To je svojevremeno uspostavila vlada Zorana Milanovića. Toga nije bilo u vrijeme Račanove administracije, a ni u Sanaderovo vrijeme. Inače, nije točno da Hrvatska odlaže bilo kakav radioaktivni otpad na bosanskohercegovačkoj granici. Postoji samo rasprava o mogućoj lokaciji za takvo odlagalište koja, čini mi se, nakon potresa u Petrinji više uopće nije aktualna.
To odlagalište podliježe pravu Bosne i Hercegovine da se po evropskim principima izjasni o prekograničnom utjecaju. I to bi sasvim sigurno utjecalo na odustajanje od takvog projekta. Dakle, uopće nema nikakve usporedivosti između Beograda i Zagreba. Ključni politički interes Zagreba je da Bosna i Hercegovina funkcionira kao jedinstvena država, što znači da se minimalizira mogućnost ruskog i srpskog vojnog prisustva u Banjaluci, a pogotovo u Trebinju.
Vučić pod firmom aerodroma pokušava u Trebinju zapravo graditi rusku bazu usporedivu sa onom koja već postoji u Nišu, što je za Hrvatsku najveća moguća sigurnosna opasnost. Hrvatskoj je u interesu da Bosna i Hercegovina funkcionira kao jedinstvena država, a ne da dođe u situaciju da joj se trupe Srbije i Rusije nađu na 50 kilometara od Zagreba ili iznad Dubrovnika.
Davor Gjenero: Ključni politički interes Zagreba je da BiH funkcionira kao jedinstvena država, što znači da se minimalizira mogućnost ruskog i srpskog vojnog prisustva u Banjaluci, a pogotovo u Trebinju.
Vedran Džihić: U ponašanju Beograda i Zagreba prema Bosni Hercegovini postoji jedna sličnost, a to je podrška za političke opcije u Bosni i Hercegovini koje se zasnivaju na etnopolitičkim argumentima. Van toga, mislim da su interesi drugačiji jer je Hrvatska u ovom momentu ipak društvo koje je pluralnije, otvorenije i demokratskije, dok je Srbija zatvoreno društvo s jakom, autoritarnom vlašću Aleksandra Vučića i njegove stranke.
Rekao bih da je hrvatski interes integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, dok Srbija, koja ni sama nije u potpunosti opredjeljena za evropski put, nije za ulazak Bosne i Hercegovine u Uniju. U ovom momentu Srbija ima pretenziju da bude centralni igrač u regionu koji može da utiče ne samo tokove u Bosni i Hercegovini nego i u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.
Aleksandar Vučić i Srbija se pojavljuju kao maliciozni faktor u regiji, a često i kao produžena ruka ruskih interesa. Dodik je definitivno dio te produžene ruke. A mi znamo da su ruski interesi u regiji Zapadnog Balkana otvoreno suprotstavljeni evropskim integracijama i ideji otvorenog, pluralnog, liberalnog i demokratskog društva.
Bosna i Hercegovina se u ovom momentu pojavljuje kao kolateralna šteta geopolitičke borbe između demokratskih država Zapada i autokratskih sustava kakvi postoje u Rusiji, Kini i Turskoj. I to je centralna stvar koja će odlučiti budućnost Bosne i Hercegovine.
Nacionalno i građansko
Omer Karabeg: I pored toga što je Hrvatska diplomatska ofanziva doživjela poraz jer ni Evropska unija ni NATO i pored silnog lobiranja nisu prihvatili njenu politiku prema Bosni i Hercegovini, premijer Plenković najavljuje da to neće promijeniti činjenicu da je Bosna i Hercegovina država tri konstituvna naroda. Dakle, Zagreb nastavlja sa svojom politikom. Da li to vodi Bosnu i Hercegovinu u ćorsokak?
Davor Gjenero: Meni se ne čini da Bosnu i Hercegovinu - ali cijelu, a ne samo Federaciju - nije moguće organizirati a da se ne prizna nacionalni pluralizam. Tako funkcionira Belgija koja je konsolidirana demokratska država, podijeljena na političke entitete, u kojoj su jasno regulirani politički odnosi između Flamanaca, Valonaca i onih koji govore njemački.
I ta država niti se raspada, niti je nefunkiconalna. Ona je razvila snažnu javnu upravu i lokalnu samoupravu kao i autonomiju lokalnih zajednica. Bilo kakvo nijekanje činjenice da je Bosna i Hercegovina složena zajednica i da se sastoji od tri konstitutivna naroda vodi u određeni tip političke nestabilnosti i nepovjerenja među političkim akterima.
Vedran Džihić: Mislim da u ovom momentu Zagreb nema alternativu i da će - i pored poraza svoje diplomatske ofanzive - nastaviti da insistira na promjeni izbornog zakona onako kako to odgovara Draganu Čoviću. Međutim, ako dođe do zaista velikog pritiska SAD, ako poslije izbora na jesen dobijemo novu konstelaciju u Njemačkoj - to bi moglo da dovede do neophodnih ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini.
Što se tiče odnosa između nacionalnog i građanskog, o čemu je govorio kolega Gjenero, čini mi se da treba da pođemo od toga da nacionalno nije neminovno u sukobu sa građanskim kao što to predstavljaju klijentelističke klike HDZ-a, SDA-a i SNSD-a. Nacionalno može da ide sa građanskim interesima, sa interesima svih građana Bosne i Hercegovine.
Bolji izborni zakon ne znači legitimno predstavljanje nego smanjenje govora mržnje, jasno definisane mandate i elektronsku kontrolu izbornog procesa. Funkcionalna Bosna i Hercegovina, koja se bržim koracima nego do sada kreće ka Evropskoj uniji, trebalo bi da bude i interes Zagreba. Dokle god Zagreb i Beograd i, naravno, protagonisti u Bosni i Hercegovini budu vezani za etnonacionalnu i klijentelističku paradigmu nastaviće se politička agonija koja već predugo traje u Bosni i Hercegovini.
