Teško je to uočiti sa Zemlje, ali Mjesec se smanjuje dok se nastavlja hladiti, piše Science Alert.
Na oko 45 metara svakih nekoliko stotina miliona godina, teško da se radi o brzoj promjeni, iako nova studija istraživača iz SAD sugerira da bi to moglo biti dovoljno da bude odgovorno za klizišta i potrese u blizini lunarnog južnog pola.
Ono što ovo istraživanje čini posebno važnim je to što je područje istraživanja slučajno mjesto gdje NASA razmišlja o iskrcavanju astronauta u budućnosti. Ako ćemo graditi svemirsku stanicu na Mjesecu, najbolje je ne smjestiti je u geološki nestabilnu zonu.
"Naše modeliranje sugerira da su plitki potresi koji mogu izazvati snažno podrhtavanje tla u južnoj polarnoj regiji mogući zbog klizanja na postojećim rasjedima ili formiranja novih rasjeda", kaže planetarni naučnik Tom Watters sa Smithsonian instituta.
"Globalna distribucija mladih porivnih rasjeda, njihov potencijal da budu aktivni i potencijal za stvaranje novih porivnih rasjeda iz tekuće globalne kontrakcije treba uzeti u obzir pri planiranju lokacije i stabilnosti stalnih predstraža na Mjesecu."
Ova se studija usredotočila na ono što je poznato kao lobate scarps, proširene grebene za koje naučnici misle da su uzrokovani tektonskom aktivnošću. Nedavne slike s Lunar Reconnaissance Orbitera analizirane su u tandemu sa snimkama sa seizmometra postavljenih tokom misija Apollo, koje su radile do 1977.
Analiza je pokazala da je jedan od najsnažnijih mjesečevih potresa ikada zabilježenih Apollo seizmometrima, potres magnitude 5 koji je trajao nekoliko sati, mogao biti uzrokovan jednim od režnjevitih rubova uočenih u blizini Mjesečevog južnog pola - a na Mjesecu to ne nije potrebno puno da se pokrene ozbiljno klizište.
"Mjesečevu površinu možete zamisliti kao suhu, uzemljenu šljunku i prašinu", kaže geolog Nicholas Schmerr sa Univerziteta Maryland.
"Tokom milijardi godina, površinu su pogađali asteroidi i kometi, pri čemu su nastali kutni fragmenti neprestano izbacivani od udara."
"Kao rezultat toga, prerađeni površinski materijal može biti veličine mikrona do gromade, ali sve je vrlo labavo konsolidirano. Rahli sedimenti čine vrlo mogućim pojavu podrhtavanja i klizišta."
Za sada naučnici još uvijek barataju s ograničenom količinom podataka kada je riječ o učestalosti i lokaciji potresa na Mjesecu, ali svi uvidi – poput onih koje nude nalazi ove nove studije – bit će korisni u planiranju mjesta za buduća slijetanja na Mjesec i lunarne baze.
"Kako se približavamo datumu lansiranja misije Artemis s posadom, važno je držati naše astronaute, našu opremu i infrastrukturu što sigurnijima", kaže Schmerr.
"Ovaj nam rad pomaže da se pripremimo za ono što nas čeka na Mjesecu - bilo da se radi o inženjerskim strukturama koje mogu bolje podnijeti lunarnu seizmičku aktivnost ili o zaštiti ljudi od stvarno opasnih zona."
