Tajne i šutnja o silovanjima i seksualnom zlostavljanju djevojčica u “školi života” i glume Miroslava Aleksića, šutnja koja je trajala 35 godina, prekinuta je prošle sedmice, pošto je pet djevojaka, među kojima je i glumica Milena Radulović – koja se odvažila, kao najstarija, da bude njihov glas – optužilo pedagoga koji je utjecao i ostavio “trag” na generacije.
Kroz čuvenu školicu Miroslava Aleksića u Beogradu prošlo je, unatrag toliko decenija, oko tri hiljade djece, navodi “Nedeljnik“.
Bio je autoritet, bio je surov, stvorio je neke, kako su i oni sami pričali, od najboljih glumaca, ali Miroslav Aleksić – ne srećom, već zahvaljujući djevojkama kao što su Milena, njenih za sada osam saborkinja i ko zna još koliko onih koje će se u narednim danima, sedmicama i mjesecima odlučiti da ispričaju istinu o onome što se događalo u studiju.
Neće, što je najvažnije, zlostavljati više nijednu djevojčicu.
Okidač da Milena Radulović i grupa glumica prijave slučaj policiji, bila je jedna maloljetna djevojčica, a koju Milena nije ranije poznavala. Bilo je važno reagovati brzo, prije početka drugog polugodišta, kada bi se časovi u Aleksićevoj školi nastavili, kao i zlostavljanja. Svaki dan je bio važan. Više nismo smjeli da šutimo, kaže.
“To je svakog dana tempirana bomba, kada znaš da je taj čovjek na slobodi i šta tamo može da se desi”, kaže Milena Radulović u velikoj ispovijesti za specijalno izdanje Nedeljnika.
“U trenutku kada on sigurno pikira još šest djevojčica koje se spremaju za FDU, a nije isključeno i ove koje ne, jer bilo je i takvih slučajeva, smatrale smo da, ako dozvolimo da se nastavi, da ćemo doslovno biti saučesnici u zločinu… Jednostavno smo se dogovorile da je vrijeme. Kada imate izjave i iskustva koja imaju sličan karakter i metodu, nema sumnje da bi bilo ko u javnosti neće imati dilemu da li treba da osudi pedofiliju. Govorimo o maloljetnim licima koja tog čovjeka poznaju po deset godina i koji je stvorio figuru drugog oca, a djeci bez očeva i jedinog”, rekla je Radulović za “Nedeljnik“.
“Sa ovom sviješću”, nastavlja odlučno, “mislim da nijedna od nas nije mogla da nastavi sa svojim divnim životom i uspješnom karijerom dok se to nekom novom djetetu dešava. I onda kada se to dijete stvarno pojavilo, bilo je plana, ona nas je pogurala svojom hrabrošću. Ova djevojka je heroj. Ona je maltene isto večer prenijela šta joj se dogodilo. I mi smo zbog toga dobili šansu da je zaštitimo, a što se mene tiče, i obavezu – da niko više ne smije da bude zlostavljan od tog čovjeka. To je toliko strašan čin po psihu da djevojke godinama nikom nisu mogle ni riječ o tome da kažu. Ali ova djevojka srećom ne. Meni je samo bitno da naša teška riječ ne stoji ničije sudbine. Zato o ovome pričam javno.”
Ako ranije generacije nisu govorile o ovome, nove jesu. Milena je željela i da djevojčice znaju da mogu da popričaju sa nekim. Da, ako se nešto desi, ne nose teret, da ne misle da su jedine, da ne misle da su bilo čime to isprovocirale.
“S obzirom na količinu traume, sramote i monstruoznosti, toga da ti je cijeli svet srušen, sve u šta si vjerovao, plus klasične psihološke traume koje ostavlja zlostavljanje, trebalo je vremena i meni i nekim mlađima od mene, da se liše toga što im je on usadio, a to je osjećaj odgovornosti, saučesništva i krivice za ono što ti se događalo. Trebalo je vremena da svi osnažimo”, govori Milena.
