Vijesti iz Kijeva i drugih ukrajinskih gradova pod nemilosrdnim bombardiranjem ruske vojske pobuđuju bolna sjećanja među preživjelima opsade bosanskog glavnog grada Sarajeva 1990-ih.
Preživjela opsadu
"Ne tako davno, mi smo bili oni", rekla je Amra Muftić koja je preživjela opsadu 1992-95, gledajući izvještaje u kojima se vidi kako se civili sklanjaju od ruskih raketnih napada, granatiranja i pucnjave u podrumima i stanicama metroa.
"Ako je nešto što treba proći kroz naše iskustvo - a imam osjećaj jest - stvari će se za njih pogoršati", dodala je Muftić.
Snage bosanskih Srba opkolile su Sarajevo početkom 1990-ih, tokom krvavog raspada Jugoslavije. Blizu 350.000 ljudi bilo je zarobljeno, tijekom 46 mjeseci, u svom multietničkom gradu, svakodnevno izloženo granatiranju i snajperskim napadima te im je odsječen redoviti pristup struji, hrani, vodi, lijekovima i vanjskom svijetu.
U opsadi ubijeno je više od 11.000 ljudi, uključujući preko 1.000 djece. Bezbroj drugih je ranjeno.
“Znamo kako se osjećaju. Preživjeli smo najdužu opsadu u modernoj povijesti”, rekla je Elma Vukotić, anesteziologinja, dok su ona i njeni kolege zdravstveni radnici stajali ranije ove sedmice ispred sarajevske bolnice, odjeveni u medicinske ogrtače i držeći balone u plavo-žutim bojama ukrajinske zastave i, slučajno, i bosanske.
Vukotić je rekla da je njihov spontani iskaz solidarnosti najmanje što su mogli učiniti za ukrajinske kolege.
Svi ratovi su bolni
“Svi ratovi su bolni, svi napadi na civile odvratni, ali ovo što se trenutno događa Ukrajincima je za nas posebno traumatično jer su tako blizu i u situaciji vrlo sličnoj našoj prije tri desetljeća”, rekla je Vukotić.
“Televizijske slike trudnica koje čekaju porod u podrumu kijevske bolnice, na brzinu preuređene u skloništu za bombe za hitne slučajeve, dale su mi snažan osjećaj deja vua; Znam točno kako se osjećaju, koliko moraju biti užasnuti”, dodala je Elma.
“Također, mislim da svi možemo suosjećati s time koliko obični Ukrajinci nisu bili spremni prihvatiti da rat dolazi sve dok ruske rakete i bombe nisu počele padati na njihove domove, škole i bolnice.”
Bosanskohercegovački rat započeo je kada su bosanski Srbi uz pomoć jugoslavenske vojske pokušali stvoriti etnička čista područja s ciljem priključenja susjednoj Srbiji.
Više od 100.000 ljudi ubijeno je, a 2 milijuna - više od polovice stanovništva zemlje - ostalo je bez krova nad glavom tokom sukoba.
Srpsko vodstvo tiokom cijelog rata tvrdilo je da multietnička Bosna uopće nije država i da je, uz svoje katoličke Hrvate i svoje Bošnjake, koji su većinom muslimani i čine oko polovice stanovništva, treba podijeliti između susjedne Srbije i Hrvatske.
Stare uvrede
Bošnjaci su, inzistirali su, samo izdajnički konvertiti Srbi koji su prije nekoliko stoljeća napustili svoju izvornu (pravoslavnu) vjeru.
Mnogi u Sarajevu čuli su odjek tih starih uvreda u nedavnim izjavama Vladimira Putina, ponuđenih da opravdaju rusku invaziju na Ukrajinu.
Embargo Ujedinjenih naroda na oružje koji se održavao u Bosni tokom sukoba 1990-ih dao je prednost u borbi milicijama bosanskih Srba, naoružanim i podržanim od strane Jugoslavenske armije koju kontrolira Srbija.
Osvojili su 60% teritorija Bosne u manje od dva mjeseca, počinivši strašne zločine nad svojim bošnjačkim i hrvatskim sunarodnjacima.
Godine 1995. Daytonski mirovni sporazum, uz posredovanje Sjedinjenin Američkih Država, prekinuo je krvoproliće u Bosni podjelom zemlje na dva poluautonomna dijela – jedan koji vode Srbi, a drugi koji dijele Bošnjaci i Hrvati. Njih povezuju slabe multietničke institucije.
Ali zajednički život nakon brutalnog, bratoubilačkog sukoba pokazao se teškim. Poslijeratni sistem podjele vlasti perpetuira polariziranu i otrovnu političku klimu u Bosni, dok ukorijenjeni nacionalistički lideri kontinuirano potpiruju etničke animozitete radi političke dobiti.
Podrška Moskve
Uz podršku Moskve, izrazito proruski orijentirani bosanski Srbi godinama se zalažu za neovisnost svoje regije. U međuvremenu, sektaške mreže pokroviteljstva i sveprisutne korupcije, koje su postupno postale sastavni dio sistema, osiguravaju da Bosna i dalje ostane jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi.
“Trenutno su Ukrajinci podvrgnuti torturi, mole za pomoć i nadaju se tko zna čemu”, rekao je Zoka Ćatić, filmska reditelj i novinar iz Sarajeva koja je godinama dokumentirao razorne posljedice rata na mentalno zdravlje atanovnika BiH svih nacionalnosti.
Bez obzira na to kako završi sukob u Ukrajini, ustvrdio je, ne postoji sretan završetak rata.
"Samo je pitanje vremena... prije nego što će se (Ukrajinci) pretvoriti u nas: tužni, nesretni ljudi koji su doživjeli najgori osjećaj na svijetu - bespomoćnost."
