Nekadašnja političarka, diplomatkinja i državni sekretar SAD-a u periodu od 1997. do 2001. godine Madeleine Albright u svojoj kolumni za New York Times opisala je svoj prvi susret sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom, te ukazala zašto bi njegova odluka da izvrši invaziju na Ukrajinu mogla biti velika greška.
Početkom 2000. godine postala sam prvi visoki američki dužnosnik koji se susreo s Vladimirom Putinom u njegovom novom svojstvu vršitelja dužnosti predsjednika Rusije. Mi u Clintonovoj administraciji tada nismo znali mnogo o njemu – samo da je karijeru započeo u K.G.B-u. Nadala sam se da će mi sastanak pomoći da odmjerim čovjeka i procijenim šta bi njegovo iznenadno uzdizanje moglo značiti za odnose SAD-a i Rusije, koji su se pogoršali usred rata u Čečeniji. Sjedeći nasuprot njemu u Kremlju za stolom, odmah sam bila zapanjena kontrastom između gospodina Putina i njegovog bombastičnog prethodnika Borisa Jeljcina.
Dok je g. Jeljcin mamio, bunio i laskao, g. Putin je neemocionalno i bez bilješki govorio o svojoj odlučnosti da oživi rusku ekonomiju i uguši čečenske pobunjenike. Leteći kući zabilježila sam svoje dojmove. “Putin je malen i blijed”, napisala sam, “tako hladan da izgleda gotovo reptilski.” Tvrdio je da razumije zašto je Berlinski zid morao pasti, ali nije očekivao da će se cijeli Sovjetski Savez srušiti. “Putin je posramljen onim što se dogodilo njegovoj zemlji i odlučan je vratiti njezinu veličinu.”
Posljednji mjeseci podsjećaju me na tu gotovo trosatnu sesiju s gospodinom Putinom dok on gomila vojnike na granici sa susjednom Ukrajinom. Nakon što je ukrajinsku državnost nazvao fikcijom u bizarnom televizijskom obraćanju, izdao je dekret kojim se priznaje nezavisnost dviju regija koje drže separatisti u Ukrajini i šalje tamo vojsku.
Putinova revizionistička i apsurdna tvrdnja da je Ukrajinu "u potpunosti stvorila Rusija" i da je zapravo opljačkana od ruskog carstva u potpunosti je u skladu s njegovim iskrivljenim svjetonazorom. Ono što me najviše uznemirava je da je to bio njegov pokušaj da uspostavi izgovor za invaziju punih razmjera.
Ako to učini, bit će to historijska pogreška.
U 20-ak godina otkako smo se upoznali, g. Putin je zacrtao svoj put odbacivši demokratski razvoj za Staljinovu knjigu. Prikupio je političku i ekonomsku moć za sebe - kooptiranjem ili lomeći potencijalnu konkurenciju - dok je gurao da ponovno uspostavi sferu ruske dominacije kroz dijelove bivšeg Sovjetskog Saveza. Poput drugih autoritaraca, svoju dobrobit izjednačava s dobrobiti nacije, a opoziciju s izdajom. Siguran je da Amerikanci odražavaju i njegov cinizam i njegovu žudnju za moći i da u svijetu u kojem svi lažu, on nije dužan govoriti istinu. Budući da vjeruje da Sjedinjene Države silom dominiraju svojom regijom, smatra da Rusija ima isto pravo.
Gospodin Putin godinama je nastojao poboljšati međunarodni ugled svoje zemlje, proširiti vojnu i ekonomsku moć Rusije, oslabiti NATO i podijeliti Evropu (isto zabijajući klin razdora između nje i Sjedinjenih Država). Ukrajina je u svemu tome.
Umjesto da utire put Rusiji prema veličini, invazija Ukrajine bi osigurala sramotu gospodina Putina ostavljajući njegovu zemlju diplomatski izoliranom, ekonomski osakaćenom i strateški ranjivom pred jačim, ujedinjenijim zapadnim savezom.
On je to već pokrenuo objavljujući u ponedjeljak svoju odluku da prizna dvije separatističke enklave u Ukrajini i pošalje ruske trupe kao "mirotvorce". Sada je zatražio da prizna rusko pravo na Krim i da se odrekne svog naprednog oružja.
Postupci gospodina Putina pokrenuli su goleme sankcije, koje će uslijediti ako krene u napad punog razmjera i pokuša zauzeti cijelu zemlju. To bi uništilo ne samo ekonomiju njegove zemlje nego i njegov uski krug korumpiranih prijatelja - koji bi zauzvrat mogli osporiti njegovo vodstvo. Ono što će zasigurno biti krvav i katastrofalan rat, iscrpiće ruske resurse i uzeti mnoge ruske živote - istovremeno stvarajući hitan poticaj Evropi da smanji svoje opasno oslanjanje na rusku energiju. (To je već počelo s njemačkim potezom da zaustavi certifikaciju plinovoda Sjeverni tok 2.)
Takav čin agresije gotovo bi sigurno potaknuo NATO da značajno ojača svoj istočni bok i da razmotri trajno stacioniranje snaga u baltičkim državama, Poljskoj i Rumuniji. (Predsjednik Biden rekao je u utorak da premješta više vojnika na Baltik.) I to bi izazvalo žestok ukrajinski oružani otpor, uz snažnu podršku Zapada. Dvostranački napori već su u toku da se izradi zakonodavni odgovor koji bi uključivao intenziviranje smrtonosne pomoći Ukrajini. To bi bilo daleko od ponavljanja ruske aneksije Krima 2014.; bio bi to scenarij koji podsjeća na nesretnu okupaciju Afganistana od strane Sovjetskog Saveza 1980-ih.
G. Biden i drugi zapadni čelnici to su jasno pokazali u posljednjim rundama bijesne diplomatije. Ali čak i ako je Zapad na neki način sposoban odvratiti gospodina Putina od sveopćeg rata - što je trenutno daleko od sigurnog - važno je zapamtiti da njegovo natjecanje po izboru nije šah, kako neki pretpostavljaju, već džudo. Možemo očekivati da će ustrajati u traženju šanse za povećanje svoje poluge i udarca u budućnosti. Na Sjedinjenim Državama i njihovim prijateljima bit će da mu uskrate tu priliku održavajući snažno diplomatsko odbijanje i povećavajući ekonomsku i vojnu podršku Ukrajini.
Iako gospodin Putin, prema mom iskustvu, nikada neće priznati da je pogriješio, pokazao je da može biti i strpljiv i pragmatičan. Također je zasigurno svjestan da ga je trenutna konfrontacija ostavila još više ovisnim o Kini; zna da Rusija ne može napredovati bez nekih veza sa Zapadom. “Naravno, volim kinesku hranu. Zabavno je koristiti štapiće za jelo”, rekao mi je na našem prvom susretu. “Ali ovo su samo trivijalne stvari. To nije naš mentalitet, koji je evropski. Rusija mora biti čvrsto dio Zapada.”
Gospodin Putin mora znati da drugi hladni rat ne bi nužno prošao dobro za Rusiju - čak i s njezinim nuklearnim oružjem. Jaki saveznici SAD-a mogu se naći na gotovo svim kontinentima. U međuvremenu, Putinovi prijatelji uključuju Bashara al-Assada, Aleksandra Lukašenka i Kim Jong-una.
Ako se gospodin Putin osjeća stjeranim u kut, kriv je samo on sam. Kao što je gospodin Biden primijetio, Sjedinjene Države nemaju želju destabilizirati ili lišiti Rusiju njezinih legitimnih težnji. Zato su administracija i njeni saveznici ponudili da se uključe u pregovore s Moskvom o otvorenom nizu sigurnosnih pitanja. Ali Amerika mora inzistirati da Rusija djeluje u skladu s međunarodnim standardima primjenjivim na sve nacije.
Gospodin Putin i njegov kineski kolega Xi Jinping vole tvrditi da sada živimo u multipolarnom svijetu. Iako je to samo po sebi razumljivo, to ne znači da velike sile imaju pravo usitnjavati globus u sfere utjecaja kao što su to činila kolonijalna carstva prije nekoliko vijekova.
Ukrajina ima pravo na svoj suverenitet, bez obzira ko su joj susjedi. U modernoj eri, velike zemlje to prihvataju, pa tako i gospodin Putin. To je poruka koja stoji iza nedavne zapadne diplomacije. Definira razliku između svijeta kojim se upravlja vladavinom prava i svijeta koji uopće ne odgovara nikakvim pravilima.
