Liam Neeson veliku većinu novog akcionog hita Retribution zaglavljen je u autu. Proteklih nekoliko godina, Neeson (sada 71) tražio je načine da nastavi raditi akcione filmove.
U nekim filmovima, kao i u Memory iz 2022., iskoristio je godine u svoju korist, pretvarajući krhkost svojih likova u ključni emocionalni element; kod drugih su njegove godine stršile kao zaraženi plikovi.
U Retributionu njegove godine su u osnovi nebitne. On je u autu, a ako izađe, eksplodirat će. Ali on ne mora da vozi brzo ili bilo šta drugo.
Budući da je ovo film Liama Neesona, sa sobom ima i svoje dvoje djece. Neesonovi akcioni filmovi često okreću strepnje njegovih likova kao oca i/ili muža – sublimirajući njegovu vlastitu tragičnu ličnu historiju u područje fiktivne motivacije. Slično tome, ta anksioznost obično dolazi iz osjećaja neadekvatnosti, osjećaja da njegovi likovi nisu bili tu za svoje voljene kada su stvari bile važne, ili da sav njihov trud nije bio dovoljan da zaustave svjetsku tragediju i bol.
Odmazda pomno prati tu formulu. U uvodnim scenama vidimo Neesona kao menadžera hedž fondova iz Berlina Matta Turnera kako je ometen poslom, ignorirajući svoju ženu, Heather (Embeth Davidtz, također glumio u Schindlerovoj listi), i žaleći se da mora povesti svog sina tinejdžera ( Jack Champion) i mladu kćer (Lily Aspell) u školu. Neeson je bio sposoban za veliku toplinu na ekranu, ali je također jedan od onih glumaca koji mogu biti nesvjesni u snu; to njegovo visoko, kraljevsko držanje i te oči koje kao da uvijek gledaju negdje drugdje, upućuju na čovjeka čija se glava ne može zamarati s 'glupostima' običnih smrtnika.
Djeca u početku nisu svjesna činjenice da, čim svi uđu u auto, Matta počinje mučiti glas u njegovom telefonu koji mu govori da su autosjedalice namještene da eksplodiraju ako neko prebaci težinu s njih. Dok glas tjera Matta da se vozi gradom, naš junak otkriva da su na meti i drugi koji su uključeni u njegov hedž fond. Što je još gore, dok auto-bombe eksplodiraju po gradu, Matt postaje osumnjičeni i njegovo lice počinje bljeskati na bilbordima širom Berlina.
Nikoga neće iznenaditi da je Retribution prožet radnjama i da ima neke predvidljive zaokrete. Djeca su u nekim trenucima previše mirna, a neki elementi sugeriraju ili ponovno snimanje ili ponovno uređivanje. (Kao i mnogi od Neesonovih nedavnih akcionih filmova, Retribution je baziran na prethodnom evropskom filmu, u ovom slučaju španskom trileru The Stranger iz 2015.).
Kažu da je najbolji način da saznate da li kuhar ima vještine jeste da ih zamolite da naprave jednostavnu supu. Slično tome, režiser Nimrod Antal jasno zna gdje je srce ove slike. Većina Retributiona sastoji se od tri kadra: krupnog plana Matta, krupnog plana njegove kćerke i krupnog plana njegovog sina.
Ali iz ovih jednostavnih blokova i ovog scenarija, Antal izvlači mnogo napetosti, pa čak i emocija. Uz svu nespretnost filma, uvučeni smo u situaciju i šta će se s njom dogoditi. Osjećamo Mattovu brigu za svoju djecu, kao i njegovu zbunjenost zašto mu se to dešava. On je patološki rastrojen čovjek koga ometa nešto izuzetno hitno, a Neeson uravnotežuje teror lika kao i njegove sve patetičnije pokušaje da zadrži kontrolu.
