Velež je već na startu evropskog puta eliminisan od Hamruna, ekipe sa Malte protiv koje Partizan vida rane nakon bolnog poraza od kiparskog AEK-a u kvalifikacijama za Evropsku ligu u fudbalu.
Šta tek reći o Saint Ettienu koji je proteklog vikenda doživio jedan od najtežih udaraca u svojoj slavnoj historiji porazom od 0:6 na domaćem terenu od Le Havrea u meču druge francuske lige.
Tri kluba i tri priče koje samo na prvi pogled nemaju nikakve veze jedna sa drugom.
Delikatna situacija
„Sva tri kluba se nalaze u vrlo delikatnoj situaciji, ali me srce i dalje veže za njih i siguran sam da će se vrlo brzo vratiti na mesta koja im po tradiciji, slavi i broju osvojenih trofeja, apsolutno pripadaju“, rekao je Ivan Ćurković, čovkek koji je ostavio neizbrisiv trag u sve tri spomenute sredine i koji se danas nalazi na funkciji počasnog predsjednika beogradskih ”Crno-bijelih”.
„Saint Ettiene je 1981. godine, dakle u trenutku kada sam završio sa profesionalnim igranjem fudbala, bio najtrofejnija ekipa u Francuskoj sa deset titula državnog prvaka, šest pehara nacionalnog kupa i jednim finalom Kupa evropskih šampiona.
Djelovalo je da tu dominaciju nikada niko neće uspjeti da ugrozi. Paris Saint Germain je tek 1986. godine osvojio prvu titulu i prošle sezone je uspio da se izjednači sa Saint Ettieneom po broju šampionskih naslova. Jednostavno, sponzori i velike kompanije se vezuju za metropole, a vrhunski igrači i treneri idu tamo gdje ima više novca. Saint Etteine je malo industrijsko mjesto i nije mogao da izdrži trku sa Parizom. Srljali su iz greške u grešku, mijenjali trenere, dovodili neafirmisane afričke fudbalere koji nisu umjeli da se adaptiraju na francuski fudbal i to je kad tad moralo da dođe na naplatu“, smatra Ćurković.
On podsjeća da Saint Ettieneu neće biti nimalo lako u pokušaju da izbori ekspresan povratak u elitno društvo:
„Navijači koji su bili zaštitni znak kluba i koji su važili za najverniju i najbolju publiku u Francuskoj, nisu mogli lako da se pomire sa porazom na penale u baražu protiv Auxerrea, upali su na teren, izazvali nerede i primorali Fudbalsku federaciju da kazni Saint Ettien sa tri boda minusa i četiri utakmice na domaćem terenu pred praznim tribinama. Žao mi je što čujem da su na poslednjoj utakmici protiv Le Havrea dobili tri crvena kartona i da su u drugom poluvremenu primili šest golova.
To je prosto nedopustivo za klub takvog renomea. Situacija jeste teška, ali vjerujem u ljude iz rukovodstva i siguran sam da će naći način da se izvuku iz ovoga. Nije prirodno da Saint Ettiene igra u drugom rangu francuskog fudbala“.
Ni Velež nije ono što je bio u Ćurkovićevo vrijeme, kada je znao da pomrsi račune velikoj četvorci jugoslovenskog fudbala i da se umiješa u borbu za vrh tabele.
„Drago mi je da su poslije više od 30 godina uspeli da osvoje trofej trijumfom protiv Sarajeva u finalu Kupa Bosne i Hercegovine. U kontaktu sam sa čelnicima kluba, zvali su me da prisustvujem utakmici protiv Hamruna, ali nisam uspeo da se uklopim sa obavezama.
Proslava 100 godina kluba
Šteta je što su morali da igraju na Grbavici, jer njihov stadion ne ispunjava uslove UEFA. Bio sam na proslavi 100 godina kluba i osjećao sam se zaista privilegovano. I pored svega što se desilo, ja nisam promijenio sliku o Mostaru i o mojim prijateljima iz Veleža.
Radujem se svakom novom susretu i vežu me predivne emocije za sredinu u kojoj sam počeo da igram fudbal i u kojoj sam svojevremeno sa 16 i po godina bio najmlađi profesionalac u jugoslovenskom fudbalu“, istakao je Ćurković.
Boje mostarskog kluba branio je u periodu od 1960. do 1964. godine.
„Debitovao sam protiv Crvene zvezde i moram da vam priznam da mi uopće nije bilo svejedno. U početku sam molio Boga da me trener Čabrić ne stavi u tim. Sjećam se utakmice u Beogradu protiv Partizana, gubili smo 0:3 na poluvremenu i Čabra je u svlačionici rekao: "Barbariću napolje, ti Ćure ideš na gol".
Uplašio sam se da ne primimo sedam komada. Srećom, utakmica se završila 1:3 i dobro sam obavio posao. Iz te generacije izdvojio bih Muhameda Mujića, možda i najboljeg fudbalera Veleža svih vremena. Bio je standardni reprezentativac Jugoslavije, učesnik Svjetskog prvenstva u Čileu i Olimpijskih igara u Melburnu, ali iznad svega sjajna osoba.
Družio sam se i sa Vladom Sliškovićem, ocem Bake Sliškovića. Ostali smo prijatelji i poslije karijere, ja sam mu na neki način produžio život što mi je posebno drago. Imao je problem sa srcem, odveo sam ga u Švicarsku kod jednog drugara kardiologa koji mu je ugradio stent i omogućio mu da živi još desetak godina.
Prijateljstvo sam nastavio sa Bakom, a dobar sam i sa njegovim Vladom koji me je prije nekoliko dana zvao iz Moskve i iznenadio me informacijom da je član stručnog štaba Spartaka. Svaka mu čast“, kazao je Ćurković.
Ruže ne cvjetaju ni klubu u kome je Ćurković stekao potpunu golmansku afirmaciju.
„Kada sam prelazio iz Veleža u Partizan, pitali su me šta ću tamo kad je Šoškić neprikosnoven na golu. Odgovorio sam da to i jeste suština, jer želim da učim od najboljeg. Šole je bez dileme najzaslužniji čovek što su "Crno-bijeli' 1966. godine igrali finale Kupa šampiona sa Realom.
Trenutna situacija nije prijatna, ali poslednje dvije pobede mnogo znače na psihološkom planu i ulivaju ekipi ogromno samopouzdanje pred nastavak sezone.
Dobar tandem
Gordan Petrić je oduvijek želio da bude trener i sada mu se pružila prilika da pokaže šta zna. Početak je obećavajući, siguran sam da je uprava Partizana napravila odličan potez. Tu je i Nađ koji dobro poznaje ekipu i ima potpuno drugačiji temperament od Petrića.
Mislim da u tandemu mogu jako dobro da funkcionišu. Naravno, potrebno je strpljenja, ali i sreće. Najbolji primjer je utakmica u Novom Sadu, ne primiš gol u 93. minutu, a onda ga daš za pobedu u 95. Sreća je faktor koji u sportu ima itekako veliku važnost“, pričao je Ćurković.
Ostalo je manje od 100 dana do početka Svjetskog prvenstva u Kataru, a ogroman broj fudbalskih stručnjaka smatra da bi Srbija mogla da bude jedno od prijatnijih iznenađenja šampionata.
„Piksi je čovek sa velikim igračkim iskustvom, vidi se da je dobro ispekao i trenerski zanat, ali je još važnije što je dobar i pošten momak. Često smo sarađivali i kada je bio na nekim drugim funkcijama i uvijek smo imali izuzetno korektan odnos.
Siguran sam da pobjeda protiv Portugala i plasman na Mundijal nije njegova posljednja reč kao selektora reprezentacije. Iskreno, ne plašim se uopšte prve utakmice protiv Brazila. Piksi će sve to lijepo da skocka i da sklopi tim koji je kadar da izađe prsa u prsa sa jednim od favorita za najviši plasman“, optimista je Ćurković.
