Marta 28., godine 1945., prema naređenju ustaškog upravitelja Sarajeva Maksa Luburića, obješeno je na Marijin Dvoru 55 građana Sarajeva.
Bilo je sedam dana uoči bijega ovog zločinca pred partizanskim jedinicama koje su nadirale u grad. Od 18. februara do 4. aprila Luburić je sa svojim ustašama provodio teror nad građanima Sarajeva te pobio najmanje 783 stanovnika.
Rulja krvnika hapsila je sve koji su se suprotstavljali
Pukovnik Vjekoslav Maks Luburić boravio je u Sarajevu od sredine februara 1945. sa zadatkom da stvori atmosferu straha među lokalnim stanovništvom, sprovodeći teror kako bi se spriječila oružana pobuna u gradu i izvlačenje njemačkih snaga od Višegrada, preko Sarajeva, prema Bosanskom Brodu. Luburić je 18. februara 1945. organizirao u Sarajevu "Stožer pukovnika Luburića", koji je imenovao prijeki ratni sud.
Luburić se smještajem potpuno izdvojio od postojećih ustaških i njemačkih štabova i jedinica. Za sebe i svoje krvnike najprije je rezervirao zgradu u bivšoj Sokolskoj ulici broj 10, a zatim je prešao u vilu zvanu "Wolkert" ili "Berković" u Skenderiji ulici, a zadržao je i kuću trgovca Babunovića u Đenetića čikmi i prostorije restorana "Gradski podrum". Te zgrade su preko noći postale "kuće užasa".
U gradu je zavladao neviđeni teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru sakrije pravu istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakog ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande.
Svoju surovost i brutalnost podjednako je ispoljavao i na vojnicima, a naročito domobranima. Na smrt je osudio i strijeljao predsjednika domobranskog ustaškog suda u Sarajevu Ivana Klikića, zato što se "ogriješio" o ustaške zakone, prilikom suđenja izricao je blage kazne i sudio ustašama.
Da bi još više zastrašili građane, ustaše su noću između 27. i 28. marta 1945. godine objesili na Marindvoru, od Fabrike duhana do Zemaljskog muzeja, 55 građana.
Bilo je tu i muškaraca i žena, omladine i staraca. Medu obješenima bio je i jedan broj policijskih činovnika. Prema kazivanjima nekih građana koji su stanovali u neposredoj blizini, jedan broj obješenih donesen je već poubijan, a drugi su ubijeni vješanjem. Kao razlog vješanja, u Večernjem listu od 28. marta 1945. godine, objavljeno je: "Kazna odmazde vješanjem zbog djela umorstva i atentata". Navodno u vremenu od 22. do 24. marta 1945. godine ubijena su četiri policijska agenta.
"Na Marijin-Dvoru su obješeni: Omer Fazil Omer, Ragib Sarić, Ćamil Skando, Muradin Čobo, Hajro Hadžović, Mahmut Arslanagić, Hamid Avdić, Mustafa Spahalić, Hamid Talović, Hasan Hajdarević, Alija Meretlić, Salih Mujkanhodžić, Ahmed Vilogorac, Šućrija Lukavac, Afan Opijač, Huso Islamović, Lutvija Šaran, Pašo Avdić, Salko Zubčević, Avdo Mulahasanović, Edhem Kusturica, Pavle Pavlin, Anđa Buđen, Ragib Kreho, Omer Delalić, Edhem Sarić, Muhamed Potogija, Mehmed Karamehmedović, Suljo Pašić, Stanko Rojnik, Kasim Sarić, Žarko, Veljko i Zora Odović, Mane Levnajić, Ana (Anka) Pauković, Štefanija Čerkez, Ilijas Smajlagić, Stanislav Keško, Hašim Šukrin, Ines Samardžić, Hamdija Hodžić, Mustafa Ćemalović, Marinko Tuševljak, Dušan Močević, Vladimir Mirković, Milan Živak, Mićentije Tadić, Milosav Mikailović, Joco Likić, Miloš Čikić, Milorad Petrović, Borivoj Perić, srednjoškolci Vidoje Stević i Slobodan Nikolić."
Podrumske prostorije pretvorene su u najkrvavije mučilište
Tek poslije oslobođenja Sarajeva otkrivena je prava istina i pronađeni su jezivi dokazi zločinačkog nasilja nad Sarajlijama. Najstrašnija zvjerstva odigrala su se u vili "Berković". Ta zgrada je bila čuvana načičkanim puškomitraljezima, stalnim stražama i patrolama ustaša. Podrumske prostorije pretvorene su u najkrvavije mučilište.
Ljudi koji su stanovali u neposrednoj blizini, često su čuli užasne krike, vapaje, jauke i pucnje. Luburićevi zločinci su nastojali da prikriju stvarnost koja se je odigravala u toj kući. Neprestano je svirala bučna muzika. Ali to nije moglo da prikrije boli.
U ovoj "kući užasa" pronađena su stravična svjedočanstva. U parku su otkopana 23 unakažena leša, na samo pola metra dubine, a potoci zgrušane krvi prekrili su podrumske prostorije. Mesarske čengele, kazani za kuhanje živih ljudi, bodeži, pegle, dugački ekseri, dlijeta, razna kliješta itd. — predstavljali su sredstva za mučenje.
Izgleda to je bio jedini alat kojim su Luburić i njemu slični gradili NDH. Na presudama je jasno pisalo: "Kazna smrti strijeljanjem". Zar su svi ovi "rekviziti" bili potrebni za strijeljanje? Kako su izvršavane kazne, to najbolje svjedoče otkopani leševi. Lica i ostali dijelovi tijela su im bili do te mjere unakaženi da ih je bilo teško prepoznati. Jedan broj su prepoznali po odjeći ili izrazitim karakteristikama na tijelu koje nisu uništene.
460 zatvorenika otpremljeno u Jasenovac, likvidirani na Gradini
Druga, još masovnija, grobnica, otkrivena je na Darivi gdje su ekshumirane 74 žrtve ustaškog terora. Na leševima ubijenih su takođe bili upadljivi tragovi divljanja i masakriranja.
Dva dana prije oslobođenja ispražnjeni su svi ustaški zatvori, po naređenju Luburića. Preostali zatvorenici, njih oko 460, otpremljeni su posljednjim transportom za Jasenovac. Prema podacima Javnog tužilaštva NR Hrvatske, broj 105/48 od 13. 9. 1948. godine, a u vezi sa saslušanjem Emila Tuka i procesom protiv Ljube Miloša, potvrđuje se da su svi antifašisti iz Sarajeva (oko 460), koji su u aprilu 1945. godine upućeni u Jasenovac, nastradali tako što su otišli direktno likvidirani u Gradini. Nisu ni došli Jasenovac.
Prema izjavi Ljube Miloša i ostalih optuženih jasenovačkih koljača, niko se iz ove grupe nije spasio. Brza likvidacija je izvršena zbog toga što su se ustaše spremale za povlačenje i nastojale uništiti što više tragove svojih zločina.
