Iako u šali, svojevrsni oblik ljetnoga računanja vremena predložio je američki izumitelj i političar Benjamin Franklin davne 1784. Njegov prijedlog nije bio da se sat pomiče, ali je u pismu uredniku časopisa Journal of Paris, pod naslovom “Ekonomičan projekt za smanjenje cijene svjetla“ sugerirao da bi Parižani mogli uštedjeti na svijećama – ako bi se budili ranije.
Konkretan prijedlog za sezonsko pomicanje sata unaprijed odnosno unazad stigao je nešto više od stotinu godina kasnije. Naime, 1895. godine novozelandski naučnik George Vernon Hudson predložio je da se sat pomiče unaprijed 2 sata u oktobru i 2 sata unazad u martu. Iako je postojao interes za njegovu ideju, ona nikad nije realizirana.
Godine 1905. Britanac William Willett predložio je da se satovi pomiču po 20 minuta unaprijed svake od četiri sedmice u aprilu, pa ponovno pomicanje za 20 minuta unazad svake od četiri nedjelje u septembru. U knjizi "The Waste of Daylight", napisanoj 1907., Willet je detaljnije obrazložio potrebu za uvođenjem ljetnog računanja vremena.
“Sunce obasjava Zemlju nekoliko sati svaki dan dok mi spavamo” te se u parlamentu zalagao za uvođenje ove promjene jer bi teko ljudi dulje uživali u sunčevoj svjetlosti, ali također i značajno uštedjeli na energiji za rasvjetu.
Gradić Port Arthur u Ontariju u Kanadi (danas Thunder Bay) eksperimentirao je sa sezonskim promjenama sata još 1908. godine, ali čitave su države počele prihvatati ovaj koncept nakon što ga je Njemačka uvela u praksu 1916. za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nakon Evrope, ovaj se trend brzo proširio i u Australiju te Sjevernu Ameriku. No već nakon nekoliko godina, gotovo su svi, osim Velike Britanije, Irske i nekih gradova poput Pariza, prestali pomicati satove.
Praksa je ponovno uvedena u Drugom svjetskom ratu, prije svega zbog ekonomičnijeg korištenja resursa, ali su i sve države pod Njemačkom okupacijom, poput Danske i Poljske, sada morale uvesti ljetno računanje vremena.
U godinama nakon toga rata većina je zemalja svijeta ponovno prešla na standardno, zimsko računanje vremena – do početka 1970-ih kada je Organizacija arapskih zemalja izvoznica nafte uvela naftni embargo, a cijene energije su podivljale. Do kraja te decenijev većina Europe ponovno je pomicala satove dvaput godišnje. U bivšoj Jugoslaviji ljetno računanje vremena uvedeno je u martu 1983.
Danas je i dalje na snazi raspored ljetnog računanja vremena koji je EU standardizirala 1996. godine. Evropski parlament je 26. marta 2019. glasao za trajno ukidanje ljetnog računanja vremena u Evropskoj uniji (EU) u narednih nekoliko godina, pri čemu će se svaka od država članica morati odlučiti hoće li trajno ostati na "ljetnom vremenu" ili na zimskom, standardno.
