Nakon 20 godina svoj konačni pečat dobit će jedan od najdugovječnijih procesa u historiji Haškog tribunala.
Danas će konačnu presudu saznati dvojaca obavještajaca balkanskog kasapina Slobodana Miloševića - Franko Simatović i Jovica Stanišić.
Oni su prvobitno oslobođeni, da bi u to bilo poništeno pa su osuđeni na 12 godina zatvora.
Sad bi Apelaciono vijeće MMKS trebalo donijeti konačnu presudu poalbama Tužilaštva i Odbrane.
U postupku koji je okončan sredinom 2021. godine Sudsko vijeće je konstatovalo da su Stanišić i Simatović odgovorni za pomaganje i podržavanje zločina koje su počinile srpske snage nakon zauzimanja Bosanskog Šamca u aprilu 1992. godine.
“Pretresno vijeće je konstatovalo da su optuženi pružali praktičnu pomoć koja je imala značajan učinak na počinjenje zločina – obučavanjem i slanjem na teren pripadnika specijalne jedinice Službe državne bezbednosti Srbije i lokalnih Srba iz Bosanskog Šamca da učestvuju u preuzimanju opštine”, navodi se u presudi.
No, on što je ključno jeste da li su njih dvojica dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je organizirala Srbija kako bi protjerala Hrvate i Bošnjake.
U drugostepenom postupku vijeće je utvrdilo da Tužilaštvo nije van svake sumnje to uspjelo dokazati, i zbog toga je stigla žalba.
Postupak protiv Stanišića i Simatovića je posljednji u kojem će se utvrđivati da li su bivši zvaničnici Srbije krivi za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, i kakva je uloga susjedne države bila u ratu, te da li su optuženi odgovorni za postupanje paravojnih jedinica.
Njih dvojica se posljednjom izmijenjenom optužnicom terete da su od aprila 1991. do decembra 1995. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem čiji je cilj bilo uklanjanje većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske. Milošević je preminuo prije okončanja sudskog postupka u Haagu.
Prvostepena presuda je potvrdila da je Srbija bila upletena, uglavnom kroz svoje policijske i sigurnosne službe, u sukobe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te da je Milošević bio dio zločinačkog poduhvata za istjerivanje Hrvata i Bošnjaka iz nekih dijelova tih dviju zemalja.
Ipak, u presudi se navodi da Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da su optuženi Stanišić i Simatović učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu.
Služba državne bezbjednosti Srbije bila je dobro informisana o događanjima tokom ratova u BiH i Hrvatskoj, objašnjava se u presudi, te se dodaje da je SDB “imala pristup ogromnoj količini informacija o događajima na terenu u Hrvatskoj i BiH, uključujući i one o počinjenju zločina”.
U presudi se citira presretnuti razgovor iz januara 1992. godine u kome Stanišić govori Radovanu Karadžiću: “Ne znam koliko vi znate, ali mi znamo sve.”
Bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je pred Mehanizmom za međunarodne krivične tribunale pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici te zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u BiH.
Konačna presuda Stanišiću i Simatoviću će u potpunosti zatvoriti priču o sudskom utvrđivanju činjenica pred međunarodnim sudovima o ulozi i učešću Srbije u ratu u BiH.
Inače, ovaj proces od početka prate brojne kontroverze i misterioznosti.
Naime, već dugo se govorilo o tome da je Jovica Stanišić bio i saradnik CIA-e što mu je navodno kasnije pomoglo tokom procesa.
U svojoj završnoj riječi Stanišićev advokat Wayne Jordash javno je obznanio ono što je već godinama javna tajna, koja se privlačila kroz regionalne medije, a to je na sudu još 2009. godine u svom svjedočenju rekao i bivši britanski ambasador u Srbiji Ivor Roberts – da je danas 70-godišnji Stanišić zapravo (još od 1991. godine) bio na vezi s CIA-om, odnosno njihov saradnik, ili kako kaže njegov advokat, “pouzdani sagovornik”.
Mediji su već izvještavali da je iz Langleyja na adresu suda stiglo tajno pismo koje je pročitano na zatvorenom zasjedanju. U tom pismu, koje ide u njegovu korist, navodile su se sve njegove ‘zasluge’ vjerovatno za američku tajnu službu.
Američki list Los Angeles Times navodio je da je Jovica Stanišić osam godina tokom 90-ih bio “glavni čovjek CIA-e u Beogradu”, a tadašnji operativac američke obavještajne službe William Lofgren koji ga je vrbovao, kaže da je CIA poslala ovo pismo “dobre namjere” Haagu kako bi pokazala da je taj “navodno zao čovjek učinio puno dobrih stvari za nas”.
Tako u pismu navodno stoji da je Stanišić, čovjek od najvećeg povjerenja Slobodana Miloševića s kojim je bio u delegaciji na pregovorima u Daytonu, već u proljeće 1993. godine otkrio masovne grobnice Bošnjaka te da je u isto vrijeme uspio nagovoriti tadašnjeg zapovjednika srpskih snaga u BiH generala Ratka Mladića da “nakratko prekine granatiranje Sarajeva”.
Nakon toga, Stanišiću se u zasluge pripisuje da je 1995. pomogao oslobađanju 388 NATO vojnika i nekoliko pilota koje su zarobili Srbi u BiH, a kao najveći “doprinos” navodi se da je on bio ključan u nagovaranju vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića da podnese ostavku. Štoviše, 1996. godine, pisao je beogradski Blic, Stanišić je posjetio sjedište CIA-e gdje su ga lijepo ugostili pa čak vodili u Maryland u lov na patke te u Georgetownu u poznati jazz-klub “Blues Alley”, a direktor Agencije John M. Deutch darovao mu je sačmaricu Parker.
Iako su tadašnje analize išle u pravcu da bi i Stanišić i Simatović zbog CIA-e mogli biti oslobođeni to se ipak nije desilo.
