Bez obzira koliko današnje moderne demokratije Zapada, ali i autokratije Istoka, obojavaju opću socijalnu atmosferu relegioznim temama, ipak je čovječanstvo još uvijek u dobi distordiranog humanizma. Ovo ne podrazumijeva razumijevanje i ljudsku empatiju prema drugom kojeg boli ili je u nekoj potrebi, već činjenicu da se sve bitnije odluke, i u demokratijama i u autokratijama, baziraju na ljudskim osjećajima.
Kako pojedinačnim, tako i kolektivnim. Iako je uvriježeno mišljenje da savremenim socijalnim tokovima upravljaju racionalne odluke onih na vrhu i onih koji znaju, bazirane na jasnim proračunima i hladnim kalkulacijama, ipak je očigledno da je ritam življenja čovjeka još uvijek duboko prožet iracionalnim i ojačan fikcijom kao ljepilom zajedništva.
Svugdje, pa tako i u zemljici Bosni i ostatku Zapadnog Balkana, fleksibilna kooperacija je temelj organiziranja zajednice.
U diferenciranim društvima ova definicija ima jasne granice i modaliteta ekspresije, dok na Zapadnom Balkanu fleksibilnost obično znači poltronstvo, koje dobacuje do same suštine neukusa, a sve radi postizanja ad hoc cilja, baziranog uglavnom na doživljaju i osjećajima o nečemu ili nekome. A kooperacija se na ovim prostorima definira kao seljačko-građansko-mahalaška udruga, koja promovira jedan bitan nacionalni sport, nazvan trač, sa ciljem verbalne i emotivne diskreditacije nesimpatičnih, a sve radi unutrašnje i vanjske eliminacije onih koji previše misle (da ne kažem se*u) ili se previše umišljaju.
Kakogod su bili zadrti i difuzni u svojim emocijama isključivosti spram drugačijeg oni oko ‘njiha dvoje’, tako kao da se nazire da će i ovi nasuprot ‘njiha dvoje’, vrlo brzo pokazati svu čvrstinu i nepokolebljivost svoje vjere u nadiruću nekompetentnost.
Stvarno izgleda da će tako biti. Bilo bi dobro da je procjena pogrešna.
Najnoviji događaji oko važne smjene su pokazali mnoge manjkavosti čitavog cirkusa. Žalobno je to vidjeti, ali se čini da je glavna manjkavost cirkusa nedostatak izvođača. Umjesto da to bude moćni cirkus vještih, iskusnih i hrabrih entuzijasta i znalaca koji će ovu predstavu pretvoriti u puni doživljaj promjene, ispast će da je to samo mala predstava ranije uspavanih i sakrivenih, a sada mamurnih i otkrivenih, koji će se na kraju zagubiti u velikoj partiji koju nekritično prihvatiše odigrati.
Ali bar lanci će biti skinuti i zamandaljene kapije otključane. Za raju. I muzikante.
Kako upravo reče ona moja: ‘eto opet se tresla mahala, a rodio se miš’.
