Kerim Čutuna (23), mladi i perspektivni bosanskohercegovački glumac svoje glumačko umijeće je pokazao u nekoliko filmova, ali i u velikom broju drugih projekata.
Igrao je u dugometražnom filmu reditelja Danis Tanovića "Deset u pola", kao i filmu "Tabija". Zaigrao je i u satiričnoj igranoj seriji „Stručni štab”. Također, glumi i u seriji "Frust" reditelja Danisa Tanovića, koja uskoro treba da izađe. Tokom protekle godine njegova ispovijest o porodičnim problemima i odnosu njegovog oca prema njemu i majci izazvala je veliku pažnju javnosti.
U razgovoru za Raport Kerim Čutuna osvrnuo se na projekte koje planira realizirati u budućnosti. Razgovarali smo i o trenutnoj situaciji sa filmskom produkcijom u BiH. Iskreno nam je govorio i o svom odnosu sa ocem te dokle je došao cijeli proces.
Adrenalin i nada
Svoje sagovornike uvijek na početku razgovora volim da pitam kako su. Stoga, Kerime kako ste i kako provodite ove zimske dane?
Dobro sam. U posljednje vrijeme radim dosta stvari, aktiviram se i onda sam dobro. Uvijek kada nešto radim i imam puno obaveza osjećam se super. U budućnosti pripremam puno toga. Jedna predstava je planirana za maj. Potom, imam plan za projekt koji želim da realiziram sa prijateljem. Projekt je baziran na teatarskoj umjetnosti. Ima i diplomska predstava "Džepovi puni kamenja" za koju tražimo prostor na repertoaru nekog od gradskih pozorišta. Sve te stvari čine da budem dobro.
Javnost će u narednom periodu imati priliku da vidi dosta dobrih projekata. Međutim, u vašoj biografiji ima i dosad dosta lijepih projekata. Koji biste izdvojili kao najposebniji?
Nikada u životu nisam izdvajao stvari i kategorisao ih kao najdraže. Mada, mogu da kažem da mi je film "Tabija" jako drag. Mislim da je to zato što se radi o prvom filmu. S druge strane film "Deset u pola" mi je drag jer sam upoznao vrhunske ljude. Nemam najdraži, ali svaki projekt mi je novi adrenalin i nada. U svakom projektu se mogu naučiti samo neke nove stvari.
Još kao student dobili ste priliku da radite sa vrhunskim glumcima. Kako je došlo do prve velike saradnje u Vašoj karijeri?
Prvi put sam dobio poziv da odem na audiciju za dugometražni film "Sin". Nažalost, tu ulogu nisam dobio. Zapravo, baš tako je trebalo da se desi. Poslije toga sam naišao na otvoreni kasting u Meeting Pointu. Održavao se kasting za film "Tabija". Tada sam prvi put dobio ulogu i tako je krenulo neko moje prvo profesionalno iskustvo. Uglavnom, profesionalna iskustva dobijemo preko javnih ili direktnih poziva. I onda ide audicija na kojoj mi glumci imamo priliku da pokažemo ono što smo spremili.
Rad sa Danisom Tanovićem
Posebnu pažnju javnosti privukli ste igranjem u filmu "Deset u pola". Kako je bilo raditi sa rediteljem Danisom Tanovićem?
Vrlo je ugodno raditi sa Danisom Tanovićem. Reditelj Tanović je veliki profesionalac kojem sredina u kojoj radi jako vjeruje. Ljude koji ga okružuju i koji su mu veliki faktori u tome što sprovodi u djelo, jako poštuje, sluša i razumije. S druge strane, ti ljudi njemu vjeruju. I samim tim manja je panika i žurba na setu. Na Danisovom setu se osjeti povjerenje. I to je nešto što bih izdvojio kao najbitniji faktor.
Vratila bih se sada nekoliko godina unazad. Nakon završene srednje škole upisali ste Pravni fakultet, međutim nakon dvije godine prebacujete se na Akademiju scenskih umjetnosti. Koji je bi ključni moment da donesete ovu odluku?
Diplomirao sam u septembru prošle godine. Diplomski sam odbranio predstavom "Džepovi puni kamenja". Upravo za tu predstavu sada tražimo prostor i priliku u nekom od pozorišta da je igramo. Još na početku kada sam predao papire na Pravni fakultet, znao sam da to nije za mene. U isto vrijeme sam predao papire na Akademiju scenskih umjetnosti. Međutim, nisam bio spreman za prijemni ispit i nisam htio da me neko zapamti kao nespremnog. Propustio sam prijemni. Na Pravnom fakultetu sam otišao da odslušam samo nekoliko predavanja i nisam osjetio potrebu da se tim bavim. Nakon te godine, uzeo sam još jednu slobodnu godinu. Odlučio sam da tada napravim detoksikaciju od okoline i od svega što mi se dešavalo u životu. Nakon toga, neke stvari su se poklopile.
U mom životu su se pojavile prijateljice koje su me podsjetile da sam spominjao glumu, ali da nisam imao dovoljno hrabrosti da napravim prvi korak. One su mi dale snagu i hrabrost da se prisjetim šta zapravo želim i šta o tome misle meni bliski ljudi. Dobio sam i od meni bliskih ljudi dozu samopouzdanja i odlučio sam da se prijavim. Nije bila druga opcija osim Akademije. Znao sam da je to mjesto gdje ću biti sretan.
Bio sam sretan na Akademiji scenskih umjetnosti
I, iz ove perspektive kada pogledate, jeste li bili sretni?
Bio sam sretan na Akademiji. Za mene kao nekog ko nije nikada imao iskustva u radu sa ekipom bilo je vrlo teško da se prilagodim na takvo okruženje. Međutim, uvijek sam znao da težim da budem individualac. I to snažna individua koja o svemu promišlja i koja izričito iznosi svoje stavove. Bilo mi je bitno da svako mišljenje koje imam u glavi dolazi iz nečeg što je samo čvrsto moje, a ne neko mišljenje iz strahopoštovanje ili straha prema nekome...
Jeste li imali nekog ko Vam je bio vodilja tokom studiranja?
Nisam nikada vjerovao da mi neko drugi može pomoći kada se nađem u problemu. Znao sam da sam samo ja ključ svega. Naravno, imao sam puno bliskih ljudi i starijih kolega koje sam volio vidjeti na sceni i pričati sa njima. Međutim, znao sam da uvijek pomoć samo od sebe mogu tražiti. I uvijek sam se oslanjao na sebe. Na početku treće godine sam odlučio da pauziram školovanje. Uzeo sam godinu dana odmora kako bi napunio baterije i vratio se spreman. Bio sam u okruženju koje mi nije prijalo i koje mi je suzbijalo pozitivnu energiju i ideje. Nažalost, bili su to faktori koje nisam mogao promijeniti. Zapravo, nisam imao vrijeme da sebe promijenim. Sam si sebi pomoć, ali svakako da su tu ljudi koje voliš, poštuješ i cijeniš.
Saša Petrović je imao posebnu energiju
Bh. javnost je nedavno potresla vijest o smrti poznatog glumca Saše Petrovića. Međutim, nakon njegove smrti povuklo se pitanje koliko se cijene glumci u BiH. Šta Vi mislite o tome?
Sašu Petrovića sam više puta sretao na Akademiji, gledao u teatru i uvijek mi se činio kao preposebna osoba. Imao je neku posebnu energiju. Budio je u meni uvijek lijepe osjećaje. Bio je definitivno drugačiji od ostalih.
Kada je riječ o tome koliko se cijene glumci, mogu samo da kažem da bi umjetnici trebali da školuju i mijenjaju svoju publiku. Treba da pronađemo način na koji ćemo privući publiku u pozorište.
Kerim Čutuna: Pratim politiku
Pratite li politiku?
Nažalost, pratim politiku. Međutim, tip sam osobe koja ne želi previše da se petlja i previše da zna. Dok s druge strane često upalim intervju sa aktuelnim ljudima sa političke scene. Slušam neke mudre ljude koji su nekada bili na političkoj sceni. Teško je komentirati sve ono što se dešava.
Jeste li razmišljali o odlasku?
Mislim da su svi nekada došli u fazu da razmišljaju o odlasku. Iskreno, razmišljao sam i ja. Nekada želim da vidim kako je u nekoj drugoj zemlji. Prosto, da bih otišao negdje, moram u BiH da nešto napravim i zaradim. Meni je ovdje lijepo, dragi ljudi su mi ovdje... Međutim, prosperitet nedostaje.
Proteklu godinu u Vašem privatnom životu je obilježila ispovijest o porodičnom nasilju. Kako ste se osjećali kada ste kazali sve ono o čemu ste godinama šutjeli?
Prvi dan kada sam sve kazao bio sam jako emotivan. Međutim, već tada me ispunjavala neka doza slobode. Čitav život nešto prikrivate i sebe smatrate krivcem, onda takav čin taj osjećaj krivice otklanja i razbija. Ustvari, neka najveća prednost tog izlaženja u javnost sa privatnim stvarima jeste da su meni dragi ljudi počeli da mi se otvaraju i pričaju o svojim problemima. To je jedan pokazatelj kako funkcionišemo. Da bismo se povezali na nekoj intimnijoj bazi, treba da budemo otvoreniji prema drugim ljudima. Svako ima svoj teret.
Čutuna: Otac me tužio za klevetu
Kako je Vaša majka sve ovo podnijela?
Bilo joj je jako stresno, ali opet jako drago. Po prvi put je osjetila neku vrstu zaštite i prvi put je neko čuo njenu stranu priče.
Jeste li imali kontakt sa ocem u posljednje vrijeme?
Nisam čudovište koje mrzi i ne voli oca. Pokušavao sam razgovarati sa njim o običnim stvarima. Provjerio sam da li se promijenio njegov pogled na sve. Dva puta sam razgovarao sa njim i ništa se, naravno, nije promijenilo. Optužen sam za klevetu od strane oca i to je proces koji je trenutno na sudu.
Za kraj razgovora imate li neku poruku za mlade ljude?
Uvijek treba da prate unutarnji glas i potrebu koju imaju. Ne smiju nikada da zaborave na lijepe osjećaje koji su ih ispunjavali i koji su im dali ideju da se bave ovim što žele.
