Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij u petak je izjavio da ne isključuje održavanje referenduma o budućem statusu ratom razorenog istoka Ukrajine i Krimskog poluotoka, prenosi Hina vijest Reutersa. Ne odgovarajući na pitanje ko bi organizirao referendum, gdje bi se održavao, a to je važno pitanje, da li samo na tim područjima ili u cijeloj Ukrajini – ako je ovo potonje, tada na to niti jedna od navedenih zajednica neće pristati. Jednostavno je bubnuo tek toliko da se o nečem priča, da pokazuje da nešto razmišlja. Sve je očitije da je bolje kad ne razmišlja, piše Jutarnji u svojoj analizi o stanju na istoku Evrope.
Situacija u kojoj se Ukrajina nalazi traži državnika, ne komedijaša kakvog ima na čelu države. Nije bio bolji ni onaj prije, oligarh, proizvođač čokolade Petro Porošenko, koji je mislio poraziti Rusiju osnivanjem Ukrajinske pravoslavne crkve. Sve to vrijeme vojnici i civili su na liniji razgraničenja ginuli, sad je već više od 14.000 mrtvih.
Intermarium, prostor između Baltika, Jadrana i Crnog mora, istočna je tačka kontrole Eurazije. Nakon Jalte 1945. godine tadašnji je SSSR ostvario historijski proboj i stigao ne na granice Njemačke, nego je pod kontrolu dobio istočni dio Njemačke. Realistima sa zdravom dozom optimizma bilo je jasno da željezna zavjesa ne može opstati jer SSSR nema dovoljno snage nositi se sa zapadnom kvalitetom života. Po sjećanju parafraziram izjavu za koju se ne sjećam kome je atribuirati – zemlja koja ne može proizvesti kvalitetnu košulju, a može nuklearnu raketu, mora propasti. Nije slučajno Komunistička partija Kine jednom od temeljnih politika definirala borbu protiv siromaštva i za poboljšanje životnog standarda. Predstavnici njihove akademije potvrđuju da i dalje izučavaju propast SSSR-a kako bi izbjegli pogreške.
Strateška promjena balansa
Ulazak NATO-a u Intermarium predstavlja stratešku promjenu balansa protiv koje Rusija u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, destabilizirana i slaba, nije imala snage pobuniti se. Ruski stratezi, mudri kao i ostali ruski naučnici, bili su svjesni da su baltičke zemlje za dogledno vrijeme izgubljene. Ali su ostali zaprepašteni "narandžastom revolucijom" 2004. godine kojom je Viktor Janukovič prvi put srušen s vlasti u Ukrajini.
Za historijske promjene potreban je lider i okolnosti. Putin je učvršćivao vlast nakon sukoba s najbogatijim oligarhom Mihailom Hodorkovskim, cijena nafte je bila niska. Ukrajina je bila prevelik zalogaj.
Ali Ukrajina nije imala lidera. Preciznije, imala je dvoje, Juliju Timošenko i Viktora Juščenka. I Kremlj ih je pustio svjestan da će početi uzajamni bespoštedni rat čim preuzmu vlast. Na sljedećim predsjedničkim izborima 2010. godine pobjeđuje – Janukovič. U drugom krugu osvaja većinu. Što je važan podatak za razumijevanje unutarnje situacije u zemlji u kojoj ne postoji nacionalna homogenizacija. Za Janukoviča glasa istok, za Timošenko zapad. Ukrajinski nacionalni identitet snažan je u Lavovu, pa do Kijeva, ali ne i na granici s Bjelarusom. Krim, Donjeck i Luhansk potpuno su proruski iako se i ondje većina stanovništva naziva Ukrajincima. Rusofonima, često.
NATO je 2008. godine donio sjajnu odluku, da primi Hrvatsku u članstvo, ali i strateški lošu odluku da pozove Ukrajinu i Gruziju. Među razlozima za ovu lošu vidim svijest o unipolarnom poretku u trenutku kad se pošast globalne financijske krize nadvijala nad Zapad, neshvaćanje čvrstine kojom Putin upravlja Rusijom i njegove pripravnosti da štiti bokove. Nedugo potom će ruski tenkovi biti pred Tbilisijem jer je tamošnji predsjednik Mihail Saakašvili pomislio da će ga NATO braniti.
Cijena nafte raste preko 100 dolara po barelu i Moskva postaje samopouzdana. Ubrzo će se u nacionalnu obrambenu strategiju uvesti mogućnost korištenja nuklearnog oružja u slučaju egzistencijalne prijetnje napada konvencionalnim oružjem. Rusija odlučuje ojačati veze s bivšim članicama SSSR-a s kojima je to moguće. Zbog istočne prijetnje dvije su prve na tom popisu, Ukrajina i Bjelorusija. Zbog straha usađenog u ruski DNK kao posljedice četiri vojna napada sa zapada koji su zamalo doveli tuđinsku vlast (vijekovi mongolskog 'zuluma' nisu zaboravljeni) – Šveđani, Napoleon i dva put Njemačka – imperativ je Kremlja zona utjecaja koja razdvaja granice od NATO-a. Iracionalna je to, emocionalna premisa, ali takve druga strana mora shvatiti da bi mogla prilagoditi politike.
Rusija je sve do sredine prošlog desetljeća, realno, poticala ulazak bivših satelita u EU. Vladimir Čižov, ruski ambasador pri EU, rekao je da se veseli ulasku Bugarske u Uniju jer tako Kremlj dobiva "trojanskog konja". To je bilo 2007. godine.
EU 2009. godine pokreće politiku Istočnog partnerstva s "ciljem jačanja i produbljivanja političkih odnosa" s Ukrajinom, Bjelorusijom, Moldovom, Gruzijom, Armenijom i Azerbajdžanom. Alarm se u Kremlju upalio i pokreću se politike ograničavanja utjecaja EU. Od tog trenutka približavanje bilo koje od tih zemalja EU postaje gotovo pa casus belli.
Početak pobune
Ukrajina je 2013. trebala potpisati sporazum o saradnji s EU, ali Janukovič, na pritisak Moskve, odustaje. Problem je što nije osigurao bolji život stanovništvu koje je smatralo da bi približavanje Uniji moglo biti korak u tom smjeru.
Rusija koristi nastali kaos, prisvaja Krim i potiče pobunu u Donbasu kako bi stekla alat kojim može destabilizirati nove vlasti.
I tako je do danas.
Zelenskij je izrazito nepopularan, ispod 30 posto, a njegova stranka Sluga naroda ispod 20 posto s nešto više podrške od proruskih stranaka. U sukobu je s moćnim oligarsima, javnost nije zadovoljna smjerom u kojem ide država, pod pritiskom je utjecajne, iako ne toliko moćne desne struje.
A onda se krajem oktobra nad pobunjenim dijelom Donbasa pojavila turska naoružana bespilotna letjelica Bayraktar iz skupine onih koje su u prošlogodišnjem ratu Azerbajdžana i Armenije stvorile nepremostivu prednost za prvu državu. Blisku Turskoj. Prošlo je to relativno tiho, Turska nije sretna pretvaranjem Krima u stalnu rusku pomorsku bazu pa pod krinkom brige za krimske Tatare nastoji napuntati Kijev da krene u vojnu intervenciju. Avanturu, bolji je termin, gotovo sigurnu havariju.
Moskva je reagirala brzo dajući svima do znanja da ne kani, ne može i neće dopustiti da dođe do promjene vojne ravnoteže na prostoru Donbasa. Jedan od poznatih analitičara, Mark Galeotti, sljedeći je potez Moskve nazvao "heavy metal diplomacija". Oklop se približio ukrajinskoj granici. I raspoređuje se po Krimu. Dmitrij Peskov, glasnogovornik Kremlja, svima mirno odgovara da ne vidi razloga zašto bi Kremlj ikome morao tumačiti razmještaj svojih trupa unutar svojih granica. I teško mu je prigovoriti.
Kijev je jedno vrijeme odbijao tezu o gomilanju ruskih trupa uz granicu tvrdeći da nemaju informacije ni o kakvim neočekivanim potezima. Sasvim je vjerojatno da je želio skrenuti međunarodnu pozornost kako bi mogao nastaviti s Bayraktar operacijama i stvorio preduvjete za mogući nagli udar. SAD takvo nešto nije smio dopustiti jer bi u tom slučaju Rusija bila prisiljena vojno ući u prostor zbog zaštite "rusofonog stanovništva". U trenutku dok traje migrantska kriza na granici Bjelorusije i EU što ranjivima čini baltičke države. A nije isključeno ni da Rusija brzom operacijom uspije ostvariti kopneni spoj s Krimom.
Tiha kritika Kijevu
Javne su kritike išle na račun Moskve, ali su one tihe – možda i dio Plenkovićeve misije – išle u Kijev.
Priopćenje koje su 12. decembra objavile ministrice i ministri vanjskih poslova skupine G7 ima sve elemente prigovora Rusiji, ali i rečenicu koja, uvjeren sam, nije dobro odjeknula u Kijevu. "We commend Ukraine's posture of restraint", slobodnije prevedeno: Ukrajino, miruj! Ništa se neće postići vojnim putem. To je bio i zaključak virtualnog sastanka američkog predsjednika Joea Bidena i Putina. Koji je samo utvrdio što je Jens Stoltenberg, glavni sekretar NATO-a, nešto ranije rekao: "NATO se neće vojno uplitati u Ukrajinu." Biden će nakon sastanka poručiti da je Ukrajina "suverena država koja mora odlučiti o svojoj budućnosti".
Razudba ove kratke izjave potvrđuje da će Ukrajina, ako pokrene vojnu operaciju, biti sama, da u političkim planovima moraju uzimati u obzir geopolitičke okolnosti u kojima se nalaze. Da, koliko se god tome Stoltenberg protivio, svijet je ušao u sistem zona interesa. Što je drugo jačanje političkih veza EU s Republikom Kinom na Tajvanu i zaključak da je napad na tu zemlju sigurnosna prijetnja Japanu? Ili odluka Nove Kaledonije da ostane dio Francuske jer je stanovništvo svjesno da im je Pariz jedina zaštita od nasrtaja Narodne Republike Kine.
Diplomacija kao model rješenja politički je problem u Kijevu. Vlada bi trebala provesti obaveze Sporazuma iz Minska. Prihvatiti realnost da u zemlji postoji dio stanovništva koji želi koristiti ruski jezik, graditi bliske odnose s Rusijom. Desnica samo čeka da izađe na ulice, oligarsi da uklone Zelenskog. Nisu to okolnosti u kojima se poduzima operacija. Idealni, pak, uvjeti za protivnika da ostvari što više.
Sporazum je predvidio izbore i promjenu Ustava koja bi pobunjenim dijelovima dala jamstvo autonomije. Do danas ništa od toga nije provedeno. Rusija, razumljivo, nije kooperativna, dijeli državljanstva stanovništvu Donbasa, troši i velik novac da bi osigurala određenu razinu standarda. Po ruskom su naputku provedeni izbori u te dvije navodne republike, što je također kršenje Sporazuma. Rusija nije dobar dečko, ali nije ni Ukrajina. Zelenskij brblja o nekom referendumu ne spominjući Sporazum iz Minska. Koji je crvena krpa za političku scenu uvjerenu da će, provedbom ukrajinskih obaveza, Rusija dobiti mehanizam izravnog upliva na politiku Kijeva. A sad to kao nema. I neće sačuvati. Pa ima Krim!
Samo diplomatsko rješenje
Začudno je da u vrhu ukrajinske vlasti smatraju da bi problem mogli riješiti ikako drukčije osim diplomatski. Pa se njihov ministar obrane ljuti na Njemačku jer, navodno, koči dostavu NATO oružja. Što nije tačno jer je Berlin upravo nedavno odobrio slanje prve pošiljke. Dok u Kijevu zaboravljaju da je tokom pregovora o mirnom rješenju krize na istoku zemlje uvedena i Steinmeierova formula. Frank-Walter Steinmeier tada je bio njemački ministar vanjskih poslova, a sada je predsjednik. Vrhunski je diplomat – budući da su se Moskva i Kijev složili oko toga ko će prvi nešto poduzeti: trebaju li prvo biti izbori ili donošenje zakona o posebnom statusu tih pokrajina – predložio da zakon provizorno stupi na snagu na dan lokalnih izbora te da postane trajan nakon što misija OESS-a potvrdi da su izbori valjani. Što bi otvorilo prostor demilitarizaciji i, u konačnici, izlasku ukrajinskih snaga na granicu s Rusijom.
Kijev ignorira Steinmeierovu formulu i očekuje da mu Njemačka bude maksimalno sklona. Tako se ne vodi odgovorna politika. Istodobno se Rusiji daje u ruke cijeli arsenal argumenata kojima opravdava vlastito nedjelovanje i aktivnosti pobunjeničkih vlasti.
Da bi na kraju sve završilo na najgori način za Kijev, da o njihovoj budućnosti raspravljaju Rusija i SAD. O Ukrajini bez Ukrajine. I da se u priopćenju G7 ni riječju ne spomene Krim.
U jeku agresije na Hrvatsku premijer Franjo Gregurić je otišao u Budimpeštu i razgovarao s onim srpsko-američkim pajacom Milanom Panićem. I tada je bilo "mudrih" koji su, nakon povratka, napadali Gregurića da je išao na noge premijeru agresora. Odgovor je bio jasan: "Ako mogu spriječiti gubitak i jednog ljudskog života, razgovarat ću i s crnim vragom."
Porošenko i Zelenskij nikad nisu nasamo razgovarali s Putinom. Zato to u njihovo ime rade drugi. A to nikad nije dobro po zemlju.
