Kada se pomene riječ “Genije”, prosječnom čovjeku sa prostora bivše Jugoslavije vjerovatno ne padne na pamet Albert Ajnštajn, većini je odmah u glavi onaj lob protiv Barcelone, scena iz Zagreba i čuveno “Purgeru…” i naravno dres Crvene zvezde i pehar Kupa šampiona. Jedan je Dejan Savićević, “Genije”.
Međutim, ova priča vraća nas u 1990. godinu, kada Dejo još uvijek nije imao taj nadimak, kada je igrao za beogradske crveno-bijele, ali uveliko pokazivao svoj nevjerovatan talenat.
Dejan Savićević je ukupno odigrao dva Svjetska prvenstva, ali na ovom u Italiji 90-e, sa samo 24 godine, mogao je da se proslavi i tako veoma mlad obezbijedi mjesto među legendama.
Jugoslavija je bila smještena u grupu D i porazom protiv Zapadne Njemačke i pobjedama protiv Kolumbije i Emirata obezbijedila je drugo mjesto, što je značilo da u nastavku takmičenja, odnosno osmini finala igra protiv Španije, koju je prije svega nevjerovatnom igrom Dragana Stojkovića Piksija uspjela da pobijedi sa 2:1.
Dejan Savićević je takođe pružio dobru partiju i “Piksi” je svoj pobjedonosni gol postigao upravo posle faula nad Dejom. Nekoliko dana kasnije igrala se nova utakmica, posljednja za nekadašnju zajedničku državu, ovoga puta protiv prejake Argentine, koju je predvodio jedan od najboljih svih vremena, Diego Armando Maradona.
“Bio sam sa jedne strane terena na zagrijavanju, a Maradona sa druge. Primijetio sam da na zagrijevanju nije ni potrčao, raskopčanih kopački, kao da je na treningu. Prvi put sam nešto tako vidio. I bez potcjenjivanja, jer je on bio nedodirljiv, rekao sam u sebi: “Danas ću ti pokazati ko sam i šta sam.” – pričao je godinama kasnije Dragan Stojković.
Skoro 40 hiljada ljudi gledalo je okršaj ove dvije reprezentacije u Firenci na stadionu “Komunale”. Jugosloveni su bili puni samopouzdanja posle sjajne pobede nad “Crvenom furijom” i krenuli su veoma dobro, ali ih je sasjekao crveni karton koji je sudija Kurt Retlisberger, po mnogima prestrogo dodijelio Refiku Šabanadžoviću posle jednog starta nad Maradonom, pa je posle pola sata igre i tog drugog žutog kartona za Šabanadžovića, Jugoslavija ostala sa igračem manje.
Međutim, nije posustala, imala je odlične prilike, a možda i najbolju pred kraj produžetaka u koje je utakmica ušla posle 90 minuta bez golova.
Robert Prosinečki je poveo napad po lijevoj strani, pa je loptu dodao do Piksija. Ovaj je već ušao u šesnaesterac, a tamo pokazao svoju magiju koju je imao u nogama. Protivnika je fenomenalnim zalamanjima bacio na travu, a onda je po zemlji dodao Savićeviću koji je bio na petercu.
Dejo je ovu loptu šutnuo na prvu, jer je imao igrača na leđima i ona je nevjerovatnom putanjom preletjela gol Argentinaca, što je djelovalo kao nemoguće sa te blizine.
Bila je to fenomenalna šansa. Ivica Osim po mnogima nije pružao onoliko minuta Deju koliko je ovaj zasluživao svojim kvalitetom, pa je promašaj protiv Argentine nekako protumačen kao kazna za to.
Utakmica je ubrzo otišla u izvođenje jedanaesteraca i ishod je vjerovatno mnogima poznat. Bila je to penal-serija koja se pamti, u kojoj su mnogi majstori fudbala promašivali.
Uključujući Dijega Maradonu, kome je Tomislav Ivković uhvatio “živu loptu”. Za Jugoslaviju su promašili Dragan Stojković (pogodio prečku u prvoj seriji), Dragoljub Brnović i Faruk Hadžibegić.
Upravo zbog toga je Savićevićev promašaj dobio na težini i mnogi čvrsto vjeruju da je ta reprezentacija, sa kvalitetom koji je posjedovala, mogla i do trofeja da je “Genijev” šut završio nekoliko centimetara niže.
Podesjetite se kako je to izgledalo:
