Nakon što su odslužili zatvorske kazne veliki broj osuđenih za ratne zločine se vratio u rodna mjesta, gdje su se uključili u politiku ili dobili poslove u javnim institucijama, a nerijetko su i dočekani kao heroji, što je, prema mišljenju sagovornika Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), prepreka za obnavljanje života, povjerenja i mira. Mali broj je onih koji se suočavaju sa svojim djelima iz prošlosti.
Esad Landžo je na početku rata dočekao punoljetstvo, a nakon rata osuđen je na 15 godina zatvora pred Tribunalom u Haagu za ratne zločine počinjene 1992. godine nad srpskim stanovništvom u logoru “Čelebići” pored Konjica, gdje je bio stražar. Iz zatvora je pušten 2006. godine i od tada živi u Finskoj gdje je izdržavao dio kazne.
U razgovoru za BIRN BiH Landžo govori da u BiH nije želio da se vraća, jer smatra da bi mu to otežalo život. U posjetu je dolazio nekoliko puta, ali kaže da s porodicom nikada nije razgovarao o prošlosti. Svi su se ponašali kao da se ništa nije desilo, navodi on.
“Evo recimo i dan-danas, kad nekad dođem u Bosnu, ljudi su uvijek malo suzdržani po tom pitanju”, govori Landžo, koji je pristao na susret sa bivšim logorašima u filmu “Neoprošteno” danskog reditelja Lars Feldballe-Petersena.
“Ja sam uspio kroz sve ove godine što sam bio na izdržavanju kazne, kroz terapije, kroz sve sam radio na tome da se promijenim i sam dolazak u Bosnu i kada sam se sreo sa ovim bivšim zatvorenicima, ustvari bilo mi je to zaista potrebno”, ističe on, dodajući da želi pričati o ratu i tome koliko smo jedni drugima spremni oprostiti.
“Bar da razgovaramo otvoreno o tome što se dešavalo. (…) Život je ispred, nije iza”, kaže Landžo.
Boravak u Finskoj, smatra, pomogao mu je da krene “s nekim normalnim životom”.
“Ja imam dosta prijatelja Finaca i Finkinja koji znaju moju prošlost. Međutim, pošto me znaju dobro, svi su me prihvatili na jedan pozitivan način, jer oni kažu: ‘Znamo ko si sad, to što si bio, tada te nismo znali i ne možemo mi ocjenjivati zašto si ti bio to što si bio’”, objašnjava Landžo.
Od osoba koje je Haški tribunal do sada pravosnažno osudio za zločine u BiH, prema ranijem pisanju BIRN-a BiH, najmanje 41 je već izašla iz zatvora. Najveći broj ovih lica je na slobodi zahvaljujući prijevremenom puštanju, ili nisu služili kaznu jer su vrijeme suđenja proveli u pritvoru.
Pred Sudom BiH 68 osoba odslužilo je kazne za ratne zločine.
Izborni zakon BiH – šta nakon izdržavane kazne
Za razliku od Landže, mnogi drugi osuđenici su se vratili u svoje gradove u BiH i dobili poslove u javnim institucijama.
Istraživač Hikmet Karčić u publikaciji “Poštivanje nezakonitih naredbi: Kontinuitet osoblja uključenog u ljudska prava, kršenja i njihov utjecaj na reforme u Bosni i Hercegovini” navodi slučaj Blagoja Simića, koji se nakon odslužene petnaestogodišnje kazne vratio u Bosanski Šamac gdje je imenovan za direktora Doma zdravlja 2017. godine.
Okružni sud u Doboju dva puta je poništio Simićevo imenovanje zbog nepostojanja dokaza o ranijoj neosuđivanosti.
“Te mreže bivših zvaničnika na lokalnom nivou imaju mogućnost uticaja reformskih procesa, posebno u pogledu ratnih zločina i organizovanog kriminala. Ove mreže takođe pomažu u rehabilitaciji osuđenim ratnim zločincima poput Blagoja Simića, tim birokratskim procedurama da se vrati na radno mjesto – direktora Doma zdravlja Bosanski Šamac”, navodi Karčić u svojoj publikaciji.
Za BIRN BiH iz ovog Doma zdravlja potvrđeno je da Simić radi kao zamjenik direktora ove institucije, ali on nije odgovorio na poziv novinara.
Karčić piše kako je za zamjenika gradonačelnika u Bosanskom Šamcu 2008. godine izabran i Simo Zarić nakon što je pušten iz zatvora.
Haški tribunal je osudio Zarića na šest godina zatvora za zločine u Šamcu počinjene 1992., dok je Simić osuđen na 15 godina zbog ratnog zločina u istoj općini, gdje je u ratnom periodu bio najviši funkcioner u vlasti.
Branko Grujić, koji je osuđen na šest godina za zločine u Zvorniku pred sudom u Beogradu, također se vratio u politiku i u ranijem razgovoru za BIRN BiH je kazao da se kandidovao na izborima “da provjeri ima li narod povjerenja u mene” i jer je to od njega tražilo rukovodstvo Srpske demokratske stranke (SDS).
Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava iz Prijedora, ističe da je ovaj grad vjerovatno jedan od rijetkih gradova u kojima su počinjeni zločini, a da presuđeni zločinci nisu na javnim funkcijama. On se prisjetio kako je 2014. Velimir Đurić pod pokroviteljstvom Grada Prijedora proglašen za najboljeg trenera.
“On dok je čekao žalbenu presudu već je bio prvostepeno osuđen, njemu je Grad Prijedor dodijelio nagradu najboljeg trenera”, kaže Ramulić.
Đurić je ovu nagradu dobio nakon što je Sud BiH u martu 2014. godine, zbog zločina počinjenih u Čarakovu kod Prijedora, izrekao prvostepenu presudu kojom je proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti. Apelaciono vijeće je 2015. godine potvrdilo prvostepenu presudu, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 21 godinu.
Fikret Abdić je za načelnika Velike Kladuše izabran na lokalnim izborima 2016. godine, nakon što je odslužio kaznu zatvora zbog ratnog zločina počinjenog na području Bosanske krajine od 1993. do 1995. godine.
Bivši sudija Vehid Šehić objašnjava za BIRN BiH da se nakon izdržane kazne bivšim osuđenicima vraćaju sva građanska prava, jer nigdje nije izrečena nikakva mjera zabrane bavljenja politikom ili nekim javnim poslom, te su poznati slučajevi da su se za kandidate načelnika i gradonačelnika općina i gradova u BiH prijavljivale upravo osobe koje su presuđene za ratne zločine.
“I u zakonu piše, čak osoba osumnjičena za ratne zločine, a kada bi se dobrovoljno predala Haškom tribunalu, ona bi se mogla kandidovati na izborima”, kaže Šehić.
Prošle godine, inicijativu za izmjenu zakonskog rješenja podnio je Denis Bećirević iz Socijaldemokratske partije (SDP), ali su delegati Doma naroda Parlamenta BiH odbili usvojiti izmjene Izbornog zakona, te su na taj način omogućili da presuđeni ratni zločinci budu birani na izborima.
Dočekani kao heroji
Godinama nakon presuda i izdržane kazne, veliki broj osuđenih ratnih zločinaca javnost vidi kao ratne heroje, a haške i presude drugih sudova u takvim situacijama se potpuno opovrgavaju.
Prema ranijem pisanju medija, Daria Kordića, koji je oslobođen 2014. godine nakon što je odslužio 17 godina zatvora od ukupno 25, nakon odslužene kazne pristalice su dočekale na aerodromu u Zagrebu, a katolički biskup služio je misu u čast njegovog povratka. Kordiću je iste godine priređen i doček u rodnoj Busovači.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je 2004. osudio Kordića za ratne zločine počinjene u srednjoj Bosni, a koji su uključivali i ubistva u Ahmićima kod Viteza. Nakon što je odslužio dvije trećine kazne, Kordić je pušten iz zatvora.
On je 2020. godine diplomirao teologiju. Njegovo predavanje godinu ranije o teologiji i godinama u zatvoru prekinuli su zagrebački studenti uzvikujući da je on ratni zločinac.
Prema objavi BN televizije, Ljubomir Borovčanin kojeg je Haški tribunal osudio na 17 godina zatvora, po odsluženju dvije trećine kazne dočekan je pred porodičnom kućom u Bijeljini 2016. godine uz pjesmu “Marš na Drinu”. Dočeku je prisustvovao i Milomir Savčić, kome se sada sudi za pomaganje u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine pred Državnim sudom.
U Višegradu je 2010. godine svečano dočekan i Mitar Vasiljević, kojeg je Haški tribunal osudio na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina u Višegradu. Vasiljević je pri povratku nosio četnička obilježja.
Za direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorada Kojića presude ne doprinose objektivnom sagledavanju ratnih događaja.
“Bojim se da nametanje kolektivne krivice samo jednom narodu od kojeg se dakle stalno traži da se suoči s prošlošću, a pritom se amnestiraju zločinci iz vlastitih redova, nije put koji će obezbijediti da se svi ograde od sunarodnika, pojedinaca koji su činili ratne zločine”, kaže Kojić.
U BiH ali i u drugim zemljama u regionu, ratni zločinci se slave i njihova imena su ispisana u nazivima ulica ili iscrtavanjem grafita. Njihovo veličanje je problem na koji i danas upozoravaju članovi porodica.
Lejla Gačanica, istraživačica i autorica publikacije “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom”, smatra da ovakve prakse vraćaju unazad, gotovo u vrijeme kada su zločini počinjeni, dok se veličanjem ratnih zločina i zločinaca zapravo veliča stradanje ljudi.
“Svrha suđenja jeste procesiranje odgovornih za zločine, ustanovljavanje činjenica i to je samo jedan segment tranzicijske pravde. Odsluženje kazne ne znači da zločina i odgovornosti nije bilo. Isto vrijedi za priznanja krivnje koja se najčešće dešavaju iz kalkulacija spram kazne, ne zbog savjesti. U našim zemljama presude za ratne zločine se prihvataju ili selektivno ili nikako, a sankcija za veličanje ili negiranje ratnih zločina i zločinaca nema. To nas drži u stalnom strahu i stalnoj podjeli”, kaže Gačanica.
