Još jedan neuspješni kvalifikacijski ciklus je iza naše fudbalske reprezentacije, odigrat će Bosna i Hercegovina još preostalu utakmicu protiv Ukrajine, koja nam što se tiče bodova neće značiti ništa kada je u pitanju plasman u baraž, obzirom da smo sve teoretske šanse izgubili bolnim porazom od Finske na Bilinom Polju.
Nećemo se u ovom tekstu baviti postavkom, formacijama, taktikama. Naime, velikom broju navijača nejasno je šta se dešava sa našim nacionalnim timom u posljednjim kvalifikacionim ciklusima i zašto pokleknemo kada je najviše potrebno. Dok objektivno slabije reprezentacije od naše uzimaju učešće na velikim takmičenjima, mi kao po navici poslije Brazila propuštamo velika takmičenja. Vrijeme je da NS BiH ali i selektor Petev (ukoliko će to i dalje ostati), naprave ozbiljnu analizu, te ustanove u čemu je problem. Je li to smjena generacija, nedostatak kvaliteta, loš stručni kadar? Kako to da sa kvalitetnijim reprezentacijama oduševimo igrom i zalaganjem, a protiv „manjih“ jednostavno nestanemo sa terena. U ovom tekstu bavit ćemo se činjenicama i objektivnom analizom pokušati pronaći srž problema.
Samo prije tri dana, naš tim je imao sve u svojim rukama, trebali smo kod kuće savladati Finsku i ne izgubiti od Ukraine. Ali, opet smo pali kada je najviše trebalo zapeti. Iza nas je jedan od najčudnijih kvalifikacijskih ciklusa od kada postoji reprezentacija BiH, sa samo jednom pobjedom u dosadašnjem toku kvalifikacija, bili smo u dobroj, pa čak i pomalo lagodnoj poziciji da izborimo drugo mjesto u grupi. Na kraju, veliko razočarenje! Zanimljivo je da BiH u ovim kvalifikacijama nije zabilježila gostujući poraz, odigrali smo skoro pa savršenu utakmicu protiv Francuske u gostima, nadigrali Ukrajince koji su igrali četvrtfinale proteklog Evropskog prvenstva, ali bodove prosuli tamo gdje ne bi smjeli. Na kraju, ključnim će se ispostaviti sijaset promašenih prilika protiv Kazahstana na Bilinom Polju i primljeni gol u 92. minuti.
Sa dva dodatna boda iz te utakmice, i pored poraza od Finske u utorak bi čekali Ukrajince te bi pobjeda jednu ili drugu reprezentaciju vjerovatno vodila u baraž, kažemo vjerovatno, jer bi tada čekali rezultat iz Helsinkija. U tom slučaju bi i poraz od Finske manje bolio, loš dan, loša sreća, preveliki pritisak, pogrešna postavka selektora… našli bi smo već nekako opravdanje i ponovo svim srcem stali uz reprezentaciju, baš kao i ne tako davne 2013. godine kada nas je Slovačka šokirala na Bilinom Polju, ali smo i dalje vjerovali, pa smo im četiri dana kasnije vratili u Žilini te do kraja kvalifikacija savladali Litvaniju u gostima. Ali, da se ne bavimo onime što je prošlo i sada nepotrebnim kalkulacijama.
Kvalifikacije se dobijaju na „malim ekipama“
Još prije nešto više od deceniju kada je preuzeo klupu reprezentacije BiH i dobio strašnu grupu sa Španijom (tada aktuelni evropski prvak), Turskom (polufinalistom EURO-a), Belgijom koja je već tada imala zvijezde u velikim evropskim klubovima, te Armenijom i Estonijom, Ćiro Blažević izračunao je da će mu za baraž biti najprije potrebno 12 bodova protiv Armenije i Estonije, a u ostalim šta se uradi. I uzeo je Blažević 12 bodova navedenim reprezentacijama, te osim toga savladao dva puta Belgiju i osvojio domaći bod protiv Turske. Sa 19 bodova bili smo drugi u nikad težoj grupi. Očito je rođeni Travničanin znao jako dobro naš mentalitet i razmišljanje pa će svojevremeno jedan bivši reprezentativac ispričati sljedeću anegdotu „Prije Estonije nas je isprepadao kao da igramo protiv Argentine, tresao se od straha pred nama, ne znam da li je folirao ili je bilo stvarno ali na sve nas je prenio tu njegovu ozbiljnost pred utakmicu. Pričao nam je kako je analizirao Estoniju i kako su oni zapravo jedan strašan tim, a onda igramo protiv Španije i kaže nam kako oni zapravo pojma nemaju“.
Znao je očito Blažević da će naš tim protiv protivnika kao što je Španija dati svoj maksimum, ali i pored toga htio je svoje igrače osloboditi prevelikog respekta i ubijediti ih da mogu, dok je od Estonije pravio velesilu, znajući isto tako da je Estonija „nagazna mina“ gdje bi mogli prosuti bodove pa je Ćiri pobjeda protiv Estonije bila mnogo bitnija…
Pa povucimo paralelu sa sadašnjim, ali i nekoliko proteklih ciklusa.
Objektivno gledajući samo klubove u kojima nastupaju naši reprezentativci, činjenica je da je naša reprezentacija mnogo kvalitetnija od Finske, ali kao tim nismo bili bolji, što se pokazalo u subotu u Zenici. Da smo prije početka kvalifikacija sve snage usmjerili samo na Finsku i Kazahstan, sa 12 bodova protiv ovih protivnika već sada bi imali osiguran baraž.
Robert Prosinečki u kvalifikacijama za Euro je također pao na „slabijim“ reprezentacijama, a koštao nas je i pad koncentracije u ključnim momentima. Pamtit ćemo bolan poraz u Jerevanu od Armenije ali i onaj helsinški u Finskoj kada smo se tek upoznali sa Teemo Pukijem. Sa samo bodom iz Helsinkija, te pobjedom protiv Armenije, BiH bi igrala na proteklom Evropskom prvenstvu. I u proteklim kvalifikacijama dešavalo nam se da smo od gotovog pravili veresiju. Sjetićemo se da je naš tim pod vodstvom Prosinečkog „demolirao“ Grčku u prvih pola sata, vodili smo 2-0 te stvorili još barem tri „zicera“ pred grčkim golmanom, da bi u drugom poluvremenu naš tim skoro pa „nestao“ sa terena a Grci na kraju osvojili bod (2-2). Iako smo prethodno spomenuli poraz u Finskoj, računica kaže da bi i pored poraza u Finskoj, sa izgubljena dva boda protiv Grčke i tri u Armeniji, naš tim ponovo bio drugi, imali bi 18 bodova baš kao i Finska ali i bolji međusobni omjer što bi nas odvelo direktno na Euro, piše Sportske.ba.
Baždarevića bez baraža ostavio Kipar ali i Tsavelas u posljednjoj minuti
Nije mnogo drugačiji scenarij bio niti u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine. Bosna i Hercegovoina završila je kvalifikacije kao treća u grupi sa 17 osvojenih bodova, dok je drugoplasirana Grčka imala dva više. Selektor je bio Mehmed Baždarević, i on je pao na „malim“ reprezentacijama. Ali i padu koncentracije. Koštao nas je tada prije svega gostujući poraz od Kipra (3-2). Ali nećemo zaboraviti niti remi u Grčkoj koji je bolio kao poraz. Iako je naš tim dominirao i golom Miralema Pjanića vodio većim dijelom utakmice, Tzavelas je dalekometnim šutem u 94. minuti donio bod reprezentaciji Grčke. I pored poraza na Kipru, da se nije dogodio „Tzavellas“, Bosna i Hercegovina bi na kraju kvalifkacijama imala 19, a Grčka 18 bodova i izborili bi plasman u još jedan baraž.
Domaći poraz od Kipra i tamna izraelska noć srušili snove o dva vezana velika takmičenja
Prokletstvo koje prati fudbalsku reprezentaciju BiH do danas počelo je upravo na startu kvalifikacija za Euro 2016. Nakon plasmana u Brazil, nacija je sa nestrpljenjem očekivala novi kvalifikacioni ciklus i s pravom smo se nadali plasmanu na Evropsko prvenstvo. Ipak, na samom startu novog ciklusa šok! Iako prije te utakmice nisu slavili dvije godine, nisu postigli gol na devet posljednjih utakmica, a gostujuću pobjedu nisu upisali čak sedam godina, Kipar je sa Bilinog Polja odnio tri boda savladavši naš tim sa 2-1. Uspjela je BiH nakon toga odigrati neriješeno u gostima sa Velsom (0-0) i kod kuće sa Belgijom (1-1), a onda je tammna izraelska noć koštala posla Safeta Sušića. Nakon osvojenog boda u Velsu i dobre igre protiv Belgije, Kipar je već bio zaboravljen i pomislli smo da se radi o tek lošoj noći. Potcjenjivački pristup i igra bez napadača u Izraelu, donijela nam je veliki šamar i težak poraz od 3-0.
Reprezentaciju je nakon toga preuzeo Mehmed Baždarević i do kraja uspio izboriti treće mjesto koje je tada garantovalo plasman u baraž, jer Liga nacija još uvijek nije postojala. U baražu smo po navici ponovo pali, nakon dva baraža sa Portugalom, ovaj put je reprezentacija Irske bila ta koja nam je srušila snove o plasmanu na Evropsko prvenstvo.
No do baraža uopće nije moralo niti doći, samo da je BiH savladala Kipar na Bilinom Polju i kojim slučajem osvojila bod u Izraelu. Imali bi isto bodova kao i Vels (21) ali zbog boljeg međusobnog omjera, mi bi putovali na Evropsko prvenstvo.
Četiri izgubljena ciklusa su previše
U čak četiri izgubljena kvalifikaciona ciklusa, naš tim plasmana na velika takmičenja nisu koštale reprezentacije koje su objektivno jače od naše, pa čak niti one približnog kvaliteta, nego timovi koji su renomeom ipak ispod BiH. Nije nas baraž koštao dva izgubljena Evropska prvenstva, nego porazi od Kipra i Armenije, neshvatljiv pad koncentracije protiv Grčke, Kazahstana, ali i nonšalantan pristup utakmicama kao što su protiv Finske i Izraela.
Bosna i Hercegovina nema problem sa velikim timovima, iako ih nismo često pobjeđivali, redovno smo barem po bod uzimali Belgiji, Italiji, Francuskoj, Španiji…Fudbalska reprezentacija ima problem sa balkanskim mentalitetom, analiza posljednja četiri ciklusa jasno pokazuje da smo pali tamo gdje smo se najmanje nadali. Nisu nas bez velikih takmičenja ostavljale Belgija i Francuska, nego Kipar, Finska i Armenija. Protiv jakog ćemo se napeti da pokažemo kako znamo igrati lopte, a protiv objektivno slabijeg ćemo na teren izaći sa računom „ma lako ćemo“, a onda će nam se iz ciklusa u ciklus ponavljati hladne i tužne noći sa Bilinog Polja kada ćemo se pitati po ko zna koji put, šta nam se to dogodilo?
Nedostatak kvaliteta nije ispravna konstatacija
Mnogi će razlog neuspjeha tražiti u nedostatku kvaliteta, sa čime se ipak teško možemo složiti. Uporedimo li današnji tim sa onim Ćirinim iz „grupe titana“ i kvalifikacija za Mundijal 2010., lako ćemo uvidjeti da danas imamo ipak daleko širi kadar i mnogo više igrača u ligama petice.
Ipak, niti igranje u ligama petice ne mora presudno značiti kvalitet reprezemtacije. Nije to klupski fudbal, a reprezentacija se sprema za pet do sedam utakmica koliko odigra u godini kada. Najsvježiji primjer nam je upravo Finska, a zavirimo li malo u roster recimo Švedske ili Švicarske koje ne propuštaju velika takmičenja, nećete tamo pronaći veliki broj zvijezda velikih evropskih klubova, ali hoćete igrače koji igraju u solidnim evropskim ekipama poput Rangersa, Sampdorie, Krasnodara, Dinama, Basela, Frankfurta, Mainza… Uz ponekog igrača iz Liga petice, poziv dobijaju i igrači iz Kine i SAD-a ukoliko ih se smatra bitnim kotačem u nacionalnom timu.
I zaista smo u ovim kvalifikacijama možda i shvatili da je prošlo vrijeme „zlatne generacije“ iz Brazila, ali BiH i pored toga u svom rosteru ima igrače koji nastupaju za Inter, Milan, Arsenal, a tu je i veliki broj igrača koji igraju bitne uloge u klubovima poput Bešiktaša, Malmea, Standarda, Dinama, Partizana, Ferencvaroša, Servettea, Freiburga, Cluja, Konyaspora, Euepena, Sturma, Strasboruga. Od narednog ciklusa trebali bi računati na Vladana Kovačevića, Amara Dedića jednog od najvećih talenata austrijskog Salzburga, nadati se uspješnom oporavku i povratku Hasića (Bešikštaš) i Koljića (Craiova), ne zaboravimo niti Bičakčića koji se oporavlja od povrede, a u najboljim je fudbalskim godinama, tu su i mladi Danilović (Nacional), Šarić (Ascoli). Savez ozbiljno treba razgovarati i sa potencijalnim reprezentativcima kao što su Šunjić (Birmingham), Halilović (Heerenveen), Mašović (Bochum), Medić (St. Pauli), Jašić (Wolfsberger), Husović (Austria Wien), jer je prošlo vrijeme kada se potencijalnom reprezentativcu moglo poručiti: „Ako želiš, riješi papire i tu smo“. Svi nabrojani su ili bitne karike iu svojim klubovima ili veliki talenti, a danas se svaka iole ozbiljna reprezentacija bori za igrače na tržištu koji na bilo koji način pokažu potencijal za reprezentaciju. Bosna i Hercegovina nema toliki luksuz da se olako odričemo bilo koga, red je ako ništa pošteno razgovarati sa svakim.
Ipak, i pored neospornog kvaliteta ali i velikog potencijala koji zaista posjedujemo, selektor, stručni štab ali i Nogometni savez moraju napraviti dobru analizu proteklih izgubljenih ciklusa. Možda je vrijeme da se angažuje i psiholog koji će igračima prije utakmica puštati snimke izgubljenih susreta od Kipra, Armenije i Finske, primljene golove u sudijskim nadoknadama, te na kraju tabele kvalifikacija koje su na direktno ogledalo upravo takvih situacija.
Kolači, rodbina i posjeta sarajevskim restoranima moraju biti prošlost
I da ne zaboravimo, a veoma je bitno, okupljanje reprezentacije mora biti okupljanje reprezentacije! Isključivo u svrhu pripreme utakmica, nikako snimanja reklamnih spotova ili posjeta kompanijama za marketinške potrebe saveza. Ako je i bilo, ne smije se dogoditi, da okupljanje reprezentacije prođe sa onim kolačima i posjeti rodbine koje je svojevremeno spominjao Senad Lulić u razgovoru sa Samirom Handanovićem. Osim toga, tužno je nakon najsvježijeg poraza reprezentacije, čitati po društvenim mrežama komentare razočaranih navijača koji pišu kako su pojedine „zvijezde“ par noći prije bitne utakmice sa Finskom viđali u sarajevskim restoranima ali i kafanama do kasno u noć. Nećemo sada glumiti inspektora i provjeravati tačnosti ovakvih navoda, ali ako isti i jesu tačni, oni koji praktikuju takve stvari ali i onaj ko im dozvoli, ne trebaju biti dijelom reprezentacije. Okupljanje reprezentcije nije pauza, niti odmor nego ozbiljna stvar, a hotelu u kojem igrači tokom okupljanja borave niko osim onoga ko je potreban zbog sportskog cilja, ne treba biti. Osim toga, slobodno vrijeme je sasvim normalna stvar, ali ne u smislu opuštanja, druženja sa prijateljima i rodbinom po ugostieljskim objektima. Dres sa državnim grbom za svakog reprezentativca mora biti ponos ali i ogromna odgovornost, a trebaju nam samo oni koji će to tako zaista i shvatiti…
