Da li se nekada zapitamo kako će naši životi izgledati u očima ljudi koji će doći nakon nas? Kako će, na primijer, neki komparativni historičar opisati i razumijeti naše bavljenje nekim pitanjima uz zanemarivanje drugih?
Šta će za njega značiti decenijske priče o Daytonskom okvirnom sporazumu za mir, njegovoj promjeni ili očuvanju, njegovim braniocima i tumačima? Šta je to bio “ne-papir” (non-paper), čudna kovanica savremene diplomatije, koji je u proljeće 2021. godine izazvao reakcije i “ne-reakcije” u regionu? Šta će reći o vremenu pandemije, nedostatku vakcine i nesposobnosti javnih vlasti da osiguraju osnovno pravo svojih građana – pravo na zaštitu zdravlja?
Komparativni historičari tragaju za analogijama koje su korisne za razumijevanje jedne situacije. Oni prepoznaju prošlost u događajima sadašnosti. Zato vjerujem da će neko od njih, pišući o Zapadnom Balkanu 2021. godine, posegnuti za analogijom sa al-Andalusom. Na kraju, to su radili i različiti autori 1990-tih.
Kakav je bio glavni tok događaja na Iberijskom poluostrvu pod muslimanakom vlašću, poznatom pod imenom al-Andalus? Muslimansko prisustvo u tom regionu trajalo je devet vjekova – od iskrcavanja na današnjem Gibraltaru 711. godine do konačnog iseljavanja muslimana Moriscosa 1614. godine.
U toku te historije može se izdvojiti nekoliko etapa: doba osvajanja i različitih emira (711756), Emevijski Emirat (756-852), zlatno doba Emevijskog Hilafeta (912-976), pad Hilafeta (1008-1031), sektaška kraljevstva, dva pokušaja revivalističke obnove – al-Murabitun (1050-1142) i al-Muwahhidun (11001228) te, na kraju, Nasiridi u Granadi (1237-1492). Najvažnija opasnost za muslimane je bio pokret Reconquista (“ponovno osvajanje”) koji je započeo polovinom 11. vijeka i završen je podizanjem kastiljanske zastave nad al-Hambrom 1. januara 1492. godine.
Granada je bila posljednja muslimanska država u al-Andalusu i trajala je dva i po vijeka. Razlozi da se održala relativno dugo u kontekstu sveopšte Reconquiste su bili: planinski teren pogodan za odbranu, izlaz na more koji je omogućavao snabdjevanje i komunikaciju sa Magrebom i sposobne vođe, kao što je bio Ibn al-Ahmar, osnivač dinastije čiji je moto bio “Nema pobjednika osim Allaha”. Ovaj treći faktor je vremenom izgubljen. Šta bi historičar pronašao u historiji Granade što bi ga podsjetilo na Zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu?
Na prvom mjestu, to je konstantno sužavanje teritorije na kojoj su živjeli muslimani. To je u Granadi bilo vidljivo iz imena pripadanja (nisba) brojnih porodica koje su našle utočište u nasiridskoj državi. To je, takođe, bilo vidljivo i iz imena mjesta u andaluzijskim pjesmama, mjesta o kojima se pjevalo a u kojima su već odavno živjeli drugi ljudi.
Drugo, to je bila činjenica da su brojni muslimani ostali na izgubljenim teritorijama. Njih su zvali u arapskim izvorima ahl al-dadjn (“oni koji su ostali” ili “pripitomljeni”). Španci su ih zvali mudejar (mudehar). Neki od njih su ostali zato što su voljeli zavičaj, neki što nisu imali druge opcije. Oni su ostali podložni novim feudalnim gospodarima koji su im unilateralno uređivali položaj.
Treće, Granadu su u doba dekadence morile međusobne podjele i intrige. Dvorske spletke onemogućavale su pravilno funkcionisanje države. Imenovanja odgovornih vršena su po kuloarima dvora umjesto na savjetovanjima uglednih ljudi. Favoriti i klijenti su bili važniji nego učeni i sposobni.
Četvrto, promijenila se percepcija i samopercepcija muslimana i njihovih protivnika. Kastiljanci, njihovi iskonski neprijatelji, sebe su zvali vukovima a muslimane ovcama. Muslimani su izgubili samopercepciju hrabrih boraca, kao što su bili oni koji su se iskrcali sa Tarik ibn Zijadom 711. godine.
Konačno, vladari Granade su se mnogo oslanjali na vanjsku intervenciju. Očekivali su i tražili pomoć od muslimanskih vladara Sjeverne Afrike. Pomoć nije došla, jer su ti muslimani bili zabavljeni sami sobom. U zadnjem momentu, kada su pripremali ugovor o predaji grada, zatražili su da garant ugovora bude rimski papa, tadašnji vrhovni evropski autoritet. Taj zahtjev nije prihvaćen. Međunarodne garancije nisu date, a lokalne nisu poštovane.
Naš historičar će znati da analogije nisu nikada potpune već se manje ili više poklapaju. Zato neće težiti činjeničnoj istovjetnosti, jer poredi situaciju s kraja srednjeg vijeka s onom s početka 21. vijeka. Međutim, smatraće da su analogije potrebne, jer ukazauju na ono što je Ibn Haldun definisao kao cilj izučavanja historije: ibret ili pouka.
