Piramide su arhitektonske strukture koje se sastoje od uspravnih trouglova spojenih na osnovi. Ove impresivne građevine poznate su širom svijeta i kroz historiju su imale različite namjene, od religioznih i kulturnih do praktičnih i simboličkih.
Najpoznatije piramide povezane su sa starim egipatskim civilizacijama. Egipatske piramide, poput Velike piramide u Gizi, izgrađene su kao grobnice faraona i važnih ličnosti. Ove piramide su često imale kompleksne unutrašnje prostorije, hodnike i prostorije za sahranjivanje, a često su sadržavale i bogatstvo i umjetnička djela koja su trebala pratiti faraona u zagrobnom životu.
Izgradnja piramida je predmet mnogih spekulacija, istraživanja, pa čak i teorija zavjera. Ta arhitektonska čuda drevnog svijeta golicaju maštu velikog broja kako arheologa tako i ‘‘običnih ljudi‘‘ i česte su rasprave o tome kako je moguće da je jedna civilizacija prije toliko vremena postigla ovo ili ono.
Drevni Egipćani, staro kraljevstvo Egipta iz kojeg potiču piramide imalo je vrlo ograničen izbor alata i materijala. Alati drevnih Egipćana bili su uglavnom bakarni ili sastavljeni od bakar-arsenika, legure koja je činila bakar čvršćim i manje podložnim ljuštenju. Opet, korištenje ove legure ne može u potpunosti objasniti činjenicu da su klesari drevnog Egipta morali rezati granitne ploče od po 70 tona koje su korištene za unutarnju strukturu piramida.
Zašto je to toliko zbunjujuće? U nauci se kao indeks tvrdoće koristi Mohs skala čije vrijednosti idu od 1 do 10. Na primjer, gips ima vrijednost 2 po Mohs skali a kvarc ima vrijednost 7, dijamant 10 itd. Bakar ima vrijednost 3 na Mohs skali a granit 7. To nas dovodi do sljedećeg pitanja: Kako je moguće da su tadašnjim alatima rezani ogromni blokovi granita ako je alat daleko mekši od materijala, čak i u formi legure? Odgovor je, vjerovatno, manje romantičan nego što bismo voljeli da jeste: mukotrpno, pažljivo i domišljato.
Postoji široko prihvaćena teorija o tome. Egipćani jesu koristili bakarne testere, ali nije sama pila ta koja siječe kamen već se to radilo uz pomoć abraziva poput kvarcnog pijeska ili drugog tvrđeg materijala i na taj način produbljivanja proreza u kamenu. Postojale su i druge metode, poput bušenja niza rupa, umetanja drvenih klinova u rupe, zatim natapanja rupa drvenim klinovima vodom, čime se stvara ekspanzija i cijepa kamen duž linije rupa.
Nekada kada su željeli da se velika stijena odvoji, zapalili bi mnogo vatri duž određene linije, držali ih dugo da bi se stijena zagrijala, a onda bi gomila radnika ispustila puno hladne vode duž vatre linija, iznenadna kontrakcija bi slomila stijenu, za ovo je najvjerovatnije bilo potrebno više od jednog pokušaja da bi uspjelo. Mnoge druge civilizacije su obrađivale kamen koristeći samo kameno oruđe, samo je potreban kameni alat tvrđi od kamena na kojem želite da obrađujete.
Inače, većina kamenih radova nije bila granit, često su bili mekši kameni poput pješčenjaka. Ali skulpture i stvari poput sarkofaga često su bile napravljene od vrlo tvrdog kamena i najvjerovatnije je trebala čitava vječnost za njihovo obrađivanje.
