Bivši kontroverzni sarajevski "žestoki momak“, neustrašiva grdosija osebujnog karaktera i stila, istovremeno i stameni čuvar reda i zakona i njegov remetilački faktor, rahmetli Ismet Bajramović Ćelo, bio je istinski, dokazani ljubitelj sporta.
Prononsirani navijač Sarajeva, koji je u tadašnjim vladajućim okolnostima jedini uspio samorealizirati vlastitu, objektivno veoma visprenu želju da se kočijom provoza po atletskoj stazi stadiona Koševo (i to ne bilo kad već u vrijeme kada ga je moglo vidjeti 30.000 ljudi, uoči derbija protiv Željezničara), u ratu je, recimo, pokazao izrazitu blagonaklonost prema legendama FK Sarajevo, Mehmedu Janjošu Čali i Predragu Pašiću Paji, šampionima onih para.
Živopisan, do tarantinovskih granica
Da li je istina ili pak mahalska izmišljotina, ali navodno je imao razumijevanja za njihova dostignuća i sportski habitus pa nije dao da ih se vucara po liniji. No, Ćelo ne bi bio to što jeste da nije imao posebne zahtjeve. Kad bi mu prahnulo, čak i u jeku najžešćih granatiranja, pozvao bi spomenute.
Našla bi se već neka lopta pa bi se sva trojica obrela na svojevrsnom brisanom prostoru - stadionu Koševo. Jesta da te mogu ućoliti odakle hoće, možda sa Špicaste stijene najlakše, ali avaj... Jedan je trebao da nabacuje s jedne, a drugi s druge strane i jedino što su morali je pogoditi ga tu, ravno u čelo. Komentatori bi rekli u trepavicu. Je****, ako je to problem, onda ne znam...
Nije ovo priča o Ismetu Ćeli, ali je ugodan šlagvort. Čovjek je bio toliko živopisan, do tarantinovskih granica, da je jedan događaj, koji se desio na današnji dan, među pitoresknom sarajevskom družinom upamćen baš po njemu - ni krivom ni dužnom. I jedino je valjda moglo da se u Sarajevu humanost velikana bez trunke mrlje u životu poveže i pamti s problematičnim razbijačem monotonije na sarajevskim ulicama i kafićima.
Nekada davno, dakle, Sarajevo je imalo svašta nešto. Imalo je, recimo, teniski ATP Challenger. Onih 14-15 ljudi što su redovno posmatrali mečeve do finala sjetit će se, ako ništa, mladog šampiona u povoju Novaka Ðokovića. Oni malo zagriženiji pamte i Richarda Gasqueta i Joa-Wilfrieda Tsongu. Bilo je tu tenisera raznih fela i tipova, propalih, manje ili više dobrih, uspješnih i neuspješnih.
Nakon propasti aprilskog paketa 2006.
Vrhunac tenisa u Sarajevu desio ni godinu nakon propasti aprilskog paketa 2006. Kao što se otprilike desio i vrhunac nadanja u neku sretniju budućnost. Bogatiju i smislom sadržajniju. Možda je ta 2006. predstavljala kritičnu tačku pa se poslije iz godine u godinu osjećalo kako poput odrona ploče od stiropora, lagano umire društveni esencijalizam.
Neumorni entuzijasta Senad Hadžimešić (nije Hadžimusić, Teno iz SCH) tada je isteglio vreće cementa dok nije u djelo proveo vrlo ljupku ideju.
Došli da odigraju revijalno-humanitarni meč Goran Ivanišević i Ivan Ljubičić. Osvajač Wimbledona i individualac kojem je do smrti Olivera Dragojevića cijeli Split klicao bakljadama. Bio je 2. mart 2007. Vrijeme obećavajuće, miris proljeća provijavao unaokolo.
Zetra je tada kao malo puta bila ispunjena nekim finim ljudima. Pitomim, svježim u licu, bez naznake ružne pomisli. Nasmijani, uljudni, drugačiji poput Šibija iz skeča Top liste nadrealista kada se izmjenjuju ministri „kulture i informisanja i razonode“ pa to kao posljedicu ima „gašenje“ muzike u nekom trivijalnom TV studiju. Jeste vi novi? Jeste, gasi muziku. Pa jedna stranka mijenja drugu i postavlja nove upravnike studija, svoje, graciozne, da sve bude uredno i elegantno, a ne neuredno i neeelegantno.
Šta je dežurni šeret iz kafanskog uporišta priupitao okupljene
Bio je to lijep događaj za Sarajevo, taj teniski meč, reprezentativan za razliku od većine drugih narednih u istom prostoru.
A onda sutradan, dežurni šeret iz kafanskog uporišta priupita okupljene: Jeste l' čuli da je Ćelo Ismet uzeo reket Goranu Ivaniševiću...
Kako god da je bilo oko 2007., a da ne govorimo o '96. ili '97., kao da je bilo ljudskije. I žestoki momci su čak imali mjeru i poštovali kodeks, a sa vis a vis razonode mogla se čak i neka dobra utakmica pogledati, kvalitetan teniski meč. Pa i na vrhunski koncert otići...
