Mogu li dvije nacije koje zapravo ne žele rat punih razmjera – u stvari vjeruju da bi mogao biti katastrofalan –kliziti prema jednom, jer događaji neizbježno eskaliraju izvan njihove sposobnosti da ga zaustave?
Apsolutno. To je problem koji seže barem do Peloponeskog rata prije 2.500 godina — kada su Atinjani jurili ka svojoj propasti — a sada je to pitanje s kojim se i predsjednik Joe Biden i iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Khamenei, otvoreno bore u sredini Bliskog istoka, piše Politico
Biden je u petak pokrenuo široku seriju vojnih napada u znak odmazde za napad dronom 28. januara od strane iranske militantne grupe koji je ubio tri američka vojnika i ranio više od 40 drugih. Ali predsjednik je također jasno rekao da pokušava odvratiti Teheran bez izazivanja rata punog razmjera, a primjetno je da su uzvratni udari bili usmjereni na objekte proxy grupa izvan Irana, u Iraku i Siriji. Na pitanje novinara u utorak koliko je Iran direktno bio umešan u napad 28. januara, Biden je odgovorio : „Razgovaraćemo o tome“, i pojasnio je: „Smatram ih odgovornim u smislu da oni snabdijevaju oružjem ljude koji su to uradili.” Biden je takođe dodao: „Mislim da nam nije potreban širi rat na Bliskom istoku. To nije ono što tražim.”
Po većini računa nije ni Iran. Mnogi iranski stručnjaci vjeruju da Khamenei, ostarjeli iranski vrhovni vođa, želi izbjeći sveopšti rat i uglavnom je fokusiran na održavanje političke kontrole kod kuće, a ne na napad na SAD. U brzom odgovoru nakon nedjeljnog napada, Nasser Kanaani, glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova , insistirao je da Teheran "nije bio uključen u donošenje odluka grupa otpora". Iran i SAD već su upleteni u rat niskog nivoa, unatoč sumnjivoj tvrdnji Teherana da militanti koje on opskrbljuje i obučava - koji trenutno napadaju američke, izraelske i zapadne ciljeve od Jemena preko Sirije do Libana - djeluju potpuno sami. Ipak, i SAD i Iran su se ostavili otvorenim za širi sukob koji nijedna strana ne želi.
Za Ameriku, napad dronom 28. januara na opskurnu ispostavu u Jordanu – bazu za koju je malo Amerikanaca znalo da postoji – još je jedna tragična ilustracija rizika ostavljanja snaga raspoređenih širom svijeta, ponekad bez očite misije. Trenutno SAD ima oko 2.500 vojnika u Iraku koji obučavaju iračku vojsku, još 900 u Siriji i nekoliko stotina u Jordanu navodno kako bi spriječili povratak ISIS. Svako od ovih vojnih lica je potencijalna žrtva koja bi mogla izazvati budući sukob.
Za Iran, američka odmazda koja je u toku predstavlja ilustraciju opasnosti od vođenja proxy milicija na više frontova kojima Teheran možda više neće moći u potpunosti upravljati, ako je to ikada i učinio. Iako se čini da je Iran za sada spriječio napad unutar svojih granica, Biden kaže da će nastaviti uzvraćati udarac, a Teheran bi mogao otkriti da bi njegovu konačnu sudbinu mogao odrediti vođa iračke ili sirijske milicije ako umre više Amerikanaca.
Za obje zemlje, drugim riječima, događaji su na trajnom okidaču koji neprestano prijeti da eksplodira pri najmanjem pritisku. Činilo se da je Bidenov državni sekretar, Antony Blinken, ovo priznao ove sedmice kada je sugerirao „da nismo vidjeli situaciju tako opasnu kao ova s kojom se sada suočavamo u cijelom regionu od najmanje 1973. godine, a vjerovatno čak i prije toga. ”
Problem za Washington ide mnogo dalje od Irana i Bliskog istoka. Da li se obećavajući da će ostati "neophodna nacija" u svijetu - kao što je Biden učinio u svom obraćanju u Ovalnom uredu 19. oktobra - Sjedinjene Države sebe dovode u opasnost neminovnog rata na nekoliko frontova odjednom bez očiglednog izlaza.
Prema Stephenu Wertheimu, autoru zapažene knjige iz 2020., Tomorrow, the World: The Birth of US Global Supremacy , Sjedinjene Države su se besprijekorno pretjerano proširile na Bliskom istoku, Evropi i Indo-Pacifiku bez jasne strategije u vrijeme kada je njena odbrambena industrijska baza loše pripremljena , a njena unutrašnja politika je polarizovana i često paralizovana. Ovo izaziva nesuglasice u obje političke stranke - i republikanci bivšeg predsjednika Donalda Trumpa i progresivne demokrate postavili su pitanja o prevelikoj posvećenosti pomoći SAD u inostranstvu.
Wertheim vjeruje da su od kraja Hladnog rata Sjedinjene Države bile previše neobavezne u pogledu nastavljanja uloge globalnog policajca, ne uvažavajući u potpunosti opasnosti za američke snage, kao ni troškove, što je dovelo do populističke reakcije na Dom. “Sjedinjene Države odlučile su, kada su troškovi i rizici bili niski, raspršiti svoje snage po cijelom svijetu, naivno misleći da je to kraj historije i projektovanje američke moći neće izazvati nasilne reakcije”, rekao je.
Ali takve su reakcije počele da izbijaju, kaže on, nakon što su uzastopne američke administracije, i republikanske i demokratske, postale previše samouvjerene u vršenju pritiska na proširenje NATO prema ruskim granicama i nastojanju da preurede Bliski istok invazijom na Irak prije dvije decenije, diskreditirajući tako Ameriku kao pouzdanu mirovnjaka i pomaže da se Rusija i Kina isprovociraju da krenu svojim putem.
Ništa ne ilustruje ovo stanje strateške konfuzije više od predstraže koja je napadnuta u nedelju, nazvana Toranj 22, za koju čak i neki stručnjaci za nacionalnu sigurnost kažu da nisu znali da postoji. “Nekoliko hiljada vojnika koji su zajedno stacionirani u Iraku, Jordanu i Siriji ostavljeni su tamo kao ostaci kampanje za poraz ISIS-a”, kaže Wertheim. Ali iako je ISIS poražen prije mnogo godina, “i sa njegovim porazom došao je kraj jedine provjerljivo potpune misije koju je ovo raspoređivanje trupa moglo imati”, trupe su ostale tamo kao patke koje sjede.
Wertheim je također upozorio na opasnosti zadržavanja trupa u regiji koja nije u fokusu politike administracije. “Bajdenova administracija je došla na dužnost u namjeri da odbaci prioritet Bliskom istoku bez pokušaja da odvoji Sjedinjene Države od njihovih opsežnih sigurnosnih odnosa i vojnih pozicija u regiji”, rekao je.
Pitanje da li su SAD preeksponirane u regionu seže do katastrofalnog bombardovanja kasarne marinaca u Libanu 1983. godine, u kojem je ubijen 241 Amerikanac, u onome što se smatralo prvim terorističkim aktom Hezbolaha protiv Sjedinjenih Država. Američke snage su u to vrijeme bile raspoređene kao dio mirovnog prisustva kako bi se okončao građanski rat u Libanu. No, neki američki čelnici, uključujući člana Kongresa po imenu John McCain, postavili su u to vrijeme pitanja o tome da li trupe nemaju jasnu misiju i da se samo izlažu kao mete.
Ryan Crocker, bivši američki ambasador u Iraku, Siriji i Afganistanu, između ostalog — koji je u to vrijeme bio politički ataše u Bejrutu — kaže da su SAD nedavno obavile mnogo bolji posao osiguravajući da se američke snage svedu na minimum. U slučaju tornja 22, kaže on, ta misija je izbjeći ponavljanje onoga što se dogodilo nakon američkog povlačenja iz Iraka 2011. godine, što je dovelo do uspona ili ISIS.
„Što se tiče stava SAD u regionu, ovo nije Bejrut 1983.“, kaže on. “Mislim da smo zaista naučili iz toga.”
Charles Kupchan, bivši zvaničnik u administraciji Clintona i Obame koji predaje na Univerzitetu Georgetown, također tvrdi da je predsjednik već postigao željeni cilj smanjenja američkog uticaja na Bliskom istoku - sve bez prevelikih troškova.
"Sjedinjene Države više ne vode kopnene ratove u Afganistanu, Iraku i Siriji, i to je dobra stvar", rekao je. “Nisam neko ko vjeruje da se trebamo spakovati i otići kući i ostaviti svoje zračne i pomorske baze u regiji. S obzirom na to, nisam uvjeren da su nam potrebne i ove isturene operativne baze u Siriji i Jordanu. Oni zaista izlažu američke snage ovakvim sporadičnim napadima.”
Nije samo broj vojnika ili mjesto gdje su stacionirani ono što je dodatno povećalo tenzije. Nakon rata u Iraku, strateška izloženost Amerike u regionu porasla je do ogromnih razmjera: invazija 2003. otkrila je ranjivost SAD na terenu prema IED, a sada i bespilotnim letjelicama, podučavajući potencijalne neprijatelje kako da nadmaše ono što se nekada smatralo neprikosnovenom supersilom.
Invazija na Irak također je izazvala niz antiameričkih militantnih proxy grupa pod iranskim okriljem — uključujući Kata'ib Hezbollah, kojeg su američki zvaničnici naveli kao osumnjičenog za napad 28. januara . (Odgovornost je preuzela krovna grupa čiji je dio, Islamski otpor u Iraku.) Godinama ove grupe napadaju američke trupe u regionu, posebno u Iraku. U 2016. godini, istraživanje američke vojske pokazalo je da se “ohrabreni i ekspanzionistički Iran čini jedinim pobjednikom” u ratu u Iraku.
Ove tenzije su znatno porasle od napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. u kojem je poginulo više od 1.200 Izraelaca, zajedno sa procijenjenim 25.000 Palestinaca (prema palestinskom ministarstvu zdravlja) u izraelskoj odmazdi od tada. Ovo je izazvalo gotovo svakodnevna neprijateljstva između vojnih grupa koje podržava Iran i zapadnih i izraelskih snaga u cijelom regionu, uključujući niz napada na američke trupe u Siriji, Iraku i Jordanu, iako bez ikakvih američkih smrtnih slučajeva do 28. januara. U međuvremenu su se Huti pobunili u Jemenu, koji također podržava Teheran, granatirao je zapadne brodove u Crvenom moru, izazivajući američku odmazdu na komandna mjesta Huta.
Jedno veliko pitanje koje visi nad ovim sukobom je koliko Iran ima kontrole nad ovim militantnim grupama.
Neki, uključujući jastrebove koji misle da Biden mora biti agresivniji prema Teheranu, vjeruju da je Iran aktivan vođa njihovih zastupnika. “Trenutno, a najvjerovatnije u budućnosti, to je prednost Teherana,” rekao je Reuel Marc Gerecht, bivši službenik CIA i učenjak koji govori farsi u Fondaciji za odbranu demokratija, prije nego što je odmazda počela u petak. “Spremni su ohrabriti i usmjeriti svoje opunomoćenike da nas ubiju; nećemo ubijati Irance kao odgovor. Zbog toga je strategija iranske teokratije tako uspješna:
Drugi, međutim, poput Crockera, bivšeg američkog ambasadora, kažu da jastrebovi u Washingtonu stalno precjenjuju iransku kontrolu nad raznim militantnim grupama s kojima se on povezuje.
„Mislim da morate napraviti razliku između iranskih saveznika”, kaže Crocker. “Huti postoje koliko i Jemen. A Hamas je otprilike isto toliko iranski saradnik kao i Islamska država. Oni su sunitski ekstremisti, dok je iranski režim šiitski. U isto vrijeme Iranci su sigurno pretpostavili da će prije ili kasnije neki Amerikanci poginuti.”
Zaista, kao što je pokazao napad 28. januara, opasnost za Iran je da bi njegovi zastupnici mogli otići predaleko i izazvati direktnu odmazdu protiv iranskih interesa. Operacije odmazde počele su 2. februara, kada je američka vojska izvela velike zračne napade na 85 ciljeva na sedam lokacija u Iraku i Siriji fokusirane na "snage iranske Islamske revolucionarne garde (IRGC) i pridružene grupe milicija", objavila je američka Centralna komanda. IRGC je glavni sponzor mnogih opunomoćenika Irana.
Suočavajući se sa izazovom za reizbor za samo devet mjeseci od mogućeg protivnika, Donalda Trumpa, koji ga optužuje za "slabost i predaju", očekuje se da će Biden dati odgovor za koji je Blinken rekao da će vjerovatno biti "na više nivoa, dolaziti u fazama i biti održiv prekovremeno."
„Da sam oficir IRGC, sada bih skinuo uniformu i otišao iz grada“, kaže Kroker.
“Prednost proxy strategije [za Iran] je to što nas tjera da oklijevamo i rješavamo eskalaciju. Da je Iran direktno napao američke trupe, ne bismo oklijevali,” kaže C. Anthony Pfaff, naučnik Ratnog koledža američke vojske i autor nove knjige, Proxy War Ethics: The Norms of Partnering in Great Power Competition. “ Problem je, međutim, ako ove milicije djeluju samostalno, Iranci se suočavaju s opasnošću da budu uvučeni u širi rat.”
U danima nakon napada dronom 28. januara, i Teheran i Kata'ib Hezbolah, izgledalo je da se nervozno povlače sa ivice. Kata'ib Hezbollah je u utorak objavio da zaustavlja sve napade na američke snage, ukazujući da su na njega vršili pritisak i iračke i iranske vlade. Činilo se da su militanti također apsolvirali Teheran, rekavši u izjavi da “naša braća u osovini – posebno u Islamskoj Republici – ne znaju kako radimo džihad, i često prigovaraju pritisku i eskalaciji protiv američkih okupacionih snaga u Iraku i Sirija.”
Bidenovi republikanski kritičari nazvali su dosadašnje uzvratne udare previše krotkim, rekavši da bi predsjednik trebao oponašati Trumpovo ubistvo visokog iranskog generala Kasema Sulejmanija na aerodromu u Bagdadu 2020. godine.
Ali zapravo se i Trumpova administracija u to vrijeme pokazala prilično opreznom, nakon čega se obratila Teheranu kako bi upozorila na dalju eskalaciju - i nije jasno koliko se Sulejmanijevi udar pokazao odvraćajućim. “Mislim da je pitanje bilo da li je Sulejmani zaista bio nezamjenjiv vođa kakav smo mislili da jeste. Složio sam se sa Trampovom administracijom o poželjnosti njegovog uklanjanja”, kaže Kroker. “Ali struktura (iranskog proxyja) se od tada ponovo potvrdila.”
Zaista, Iran ima sve više grupa koje podržava, a koji čekaju da krenu u napad, a SAD ima dosta vojnika na terenu koje mogu ciljati. Rizik od šireg rata izgleda barem jednako ozbiljan kao što je ikad bio.
