Josip Pejaković izabran je za počasnog člana Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka. Pored njega, za počasne članove izabrani su i Mišo Marić, Safet Zec te Pero Zubac.
“Meni je ta funkcija nuđena od raznih nacionalnih akademija, pogotovo iz dijaspore sa hrvatske strane pa i ova Akademija kada je Sidran postao član. Ja sam to uvijek izbjegavao vješto, jer sam smatrao da zato treba doći vrijeme. Nisam redovni član, privuklo me to što je ta akademija multietnička, nije nacionalno obojena. Tu je i Aleksandar Hemon i masa još poznatog svijeta u redovnom statusu.
U sekciji sam za kulturu, usko vezano za književnost i za pozorište. Negdje u šestom mjesecu doći će predsjednica Mahira Tanović u Mostar i tamo ćemo imati neki susret, ako naravno stvari sa koronom budu bolje, i dogovoriti daljni rad u onim okolnostima u kojima se to bude moglo”, kazao nam je Pejaković, dodajući da je naša Akademija (ANU BiH op.a.) u rasulu, te da kod nas svako pravi akademiju na sve tri strane.
“Srbija imaju jednu, Hrvatska ima jednu, a mi. Mi imamo troglavog orla…”, pojašnjava Pejaković.
Potcrtava da se u ovom slučaju, počasnim članstvom u BHAAAS, radi o nekoj vrsti intimnog priznanja, te da nerado govori o nagradama i priznanjima jer se obično takve stvari u našem društvu pretvaraju u svoju suprotnost i izvrgavaju ruglu.
“Recimo, dobio sam prošle godine nagradu „Olovski đul“ Nakšibendijske tekije u Olovu, uz prof. Mirsadu Mešić i prof. dr. Esada Durakovića. Interesantno je jer ja sam jedini nemusliman koji je dobio nagradu za razvoj sufizma derviškog reda. To su intimne stvarni, a nagrade tipa ZAVNOBiH, Zlatna kolajna, Zlatni lovorov vijenac su staleške i nemaju intimnu konotaciju”, govori Pejaković.
Vrijeme u izolaciji provodi radno:
“Šta drugo mogu, ili raditi ili da skočim kroz prozor. Četvrti je sprat…. Prozor mi je zatvoren i pišem”.
Kaže da čovjek kada je zreliji može da se posveti sebi.
“Napisao sam Bosnom hodim, ona je uzdrmala svijet, pa Zajednička molitva, a Dejtonski nesporazum je biber po pilavu. Napisao sam tri knjige koje su u lekturi, ali neću da ih objavljujem pred 25 ljudi. Želim napraviti spektakl”, kazuje Pejaković.
Govori da ga zdravlje dobro služi, s obzirom na sve zdravstvene poteškoće koje je imao posljednje tri godine.
Zamolili smo ga i za komentar o propalom izboru gradonačelnika Sarajeva te odustajanju Bogića Bogićevića od kanditature.
“Bogi je moj drug prije svega. Dugo sam razgovarao sa njim na tu temu, ne šta treba da odluči, ne da pristane ili ne. On je jednostavno čovjek koji nema potrebe da se dokazuje. Rekao je veliko “NE”, kada je trebalo imati srce veliko kao Sarajevo, alama i karakondžulama i ostao živ. Imao je trideset godina manje, sigurno da se danas radi o obrazovanijem, iskusnijem i spremnijem čovjeku. Oni koji su mu ponudili ovu kandidaturu mislili su da će je on odbiti. On je prihvatio je i doveo ih u situaciju da mu urade ovo što su mu uradili jučer. To je udruženim snagama urađeno. Nije to uradio Hadžibajrić, to su uradili karijeristi otamo odakle je kandidiran”, rekao je Pejaković.
Analizirajući “ljevicu”, kako kaže, uz sav respekt Nikšiću (Nermin Nikšić, lider SDP-a, op.a.) da održi kako tako tu partiju, nakotilo se u njoj ljudi koji ne prezaju ni od čega. Ne priznaju kontinuitet, ništa što je neko uradio za tu partiju, što bi zadržalo taj kontinuitet i svako vuče na svoju stranu.
“Nedostatak kontinuiteta nije dobar za te mlade ljude, lijepo je biti u parlamentu, primate plaću, pa naknade za komisije. Od tih silnih para koje dobija, on ne vidi mene sa hiljadu maraca, i gore od mene deset hiljada puta, a mi trebamo da glasamo za njih. E, neću. Oni su srušili Bogića. Oni imaju ideju za sebe, ne za njega. Mislim da će biti ogroman pritisak građana na Bogića. Nadam se da će politički patuljci, kako ih nazva Esad Duraković danas, biti beznačajni i da će se ipak Bogić na neki način odazvati na taj pritisak i promijeniti odluku. A onda patuljcima neka je Bog na pomoći”, zaključio je Josip Pejaković.
