Siromaštvo, izolacija, nasilje, sveprisutna ranjivost, ali i problematična zakonska rješenja čine seksualne radnice na najdubljoj margini društva u Srbiji, nepovjerljive čak i prema onim rijetkim grupama koje im pružaju podršku.
„Za Srbiju su tipični faktori koji se u određenoj mjeri odnose na probleme opće populacije, ali su radikalno destabilizirajući kada su u pitanju seksualni radnici: siromaštvo, socijalna izolacija, diskriminacija, stigma, samostigma, nasilje, nejedinstvo i razdor", kaže Elena Drezga iz Asocijacije za borbu protiv side JAZAS.
Koliko njih zarađuje i na taj način hrani sebe i svoje obitelji nije poznato, jer mnogi od njih, zbog straha od nasilja i policijske potjere, sve češće rade pod velom osobnih oglasa i zatvorenih vrata privatnih stanova i mračnih hotela sobe, piše BBC, a prenosi Slobodna Dalmacija.
“Prosječna seksualna radnica u Srbiji je mlada osoba, nižeg obrazovanja, često romske nacionalnosti, vrlo često interno raseljena osoba i izbjeglica, kojoj su uskraćena prava i koja živi bez osobnih dokumenata”, kaže Nebojša Đurasović iz novosadske organizacije Prevent.
Procjene o broju seksualnih radnica i radnika u Srbiji postoje na nacionalnoj razini, u sklopu epidemiološkog praćenja i podrške, navode iz JAZAS-a, organizacije koja najduže u zemlji pomaže ovoj zajednici.
JAZAS je na godišnjoj razini u kontaktu s oko 300 seksualnih radnica – žena i transrodnih osoba, koje rade na ulici, u zatvorenom prostoru ili kombinirajući ova dva modela.
“Moramo uzeti u obzir da seksualni rad nije fiksna kategorija stanovništva, već rad i to visokorizičan posao koji se može obavljati, koji se može prekidati ili raditi povremeno”, objašnjava Elena Drezga iz ove organizacije.
Đurasović kaže da je seksualnih radnica "trenutno" jako malo.
“Neke od njih su se ‘zaručile‘, više nisu žive. Puno ih je u zatvoru, a dosta ih se boji izaći, jer je zakon takav da ih odmah šalje u zatvor i sklanja ih s ulice”, kaže.
Povlačenje s ulice u zatvorene i manje sigurne prostore dogodilo se nakon 2016. godine, kada je donesen novi Zakon o javnom redu i miru, koji sada uključuje kažnjavanje i klijenta i pružatelja usluge te uvodi novu mogućnost da seksualne radnice plaćaju novčanu kaznu umjesto zatvora.
No te organizacije procjenjuju da su promjene dodatno otežale i ugrozile položaj i sigurnost seksualnih radnica.
“Trenutna scena seksualnog rada definirana je zakonskim modelom dvostrukog kažnjavanja, odnosno kažnjavanjem svih učesnika, i to je vrlo mračno”, kaže Elena Drezga.
Izmjenama koje se tiču prostitucije iz 2016. povećana je zatvorska kazna za "prostituciju" s 30 na 60 dana, dok se novčana kazna kreće od 50.000 do 150.000 dinara.
Uvođenje visokih novčanih kazni dovodi do daljnjeg osiromašenja ovih žena, što se nadovezuje na paušalan način izricanja dužine zatvorskih kazni za seks radnice, pokazuje istraživanje JAZAS-a.
Mnoge seksualne radnice nemaju novaca za plaćanje kazni, pa biraju zatvor ili povratak na ulicu ili privatne oglase kako bi zaradile novac za otplatu kazni.
“Ovdje je riječ o djevojkama koje rade na ulici, nisu prosvijećene, prodaju usluge po niskim cijenama od nekoliko tisuća dinara, a ne o elitnoj prostituciji gdje se cijene kreću od nekoliko stotina eura. O plaćanju kazne mogu samo sanjati”, kaže Đurasović iz Preventa.
Takva regulacija dovela je do povlačenja seksualnih radnica na manje sigurna, nedostupnija mjesta pružanja usluga – zbog čega su posebno izložene potencijalnom nasilju klijenata i drugih, kažu i u JAZAS-u i u Preventu.
Što se tiče kažnjavanja klijenata, praksa pokazuje drugačije.
Osobe koje se, rječnikom zakona, "odaju prostituciji" u prosjeku su više od pet puta više kažnjene od korisnika usluga, pokazala je analiza sudskih presuda tijekom prve godine primjene novog Zakona o javnom redu i miru.
Ovo su neke od priča seksualnih radnica:
Silovanje
‘Zvao me čovjek da dođem u hotel. Sjela sam u taksi i razmišljala kako je čudno da me neko zove u četiri ujutro na posao. Došla sam, javila se jednoj poznatoj ženi na recepciji i otišala u sobu. Tamo nije bio jedan čovjek, čula sam glasove. Rekla sam: "Šta je ovo?!" i krenula da odem. On me je uhvatio za ruku i pozvao ostale. Iz kupatila su izašla dva čovjeka, krupni, ćelavi, odvratnih lica. Smijali su mi se. "E da znaš šta te sad čeka!" rekao je. Naravno, protiv njih nisam imala šanse. Redali su se na meni, nekoliko puta, vukli me po podu. Ni tepih nije bio na mojoj strani – grebao mi je lice. Zašto to ne bi mogao biti običan, mekani tepih?! Jedan je uzeo pivo od dvije litre i stavio kondom na bocu. Htio me silovati tom ogromnom zelenom plastikom. Nisam više razmišljala o tepihu.‘
Policija
‘Jedan policajac stalno dolazi. Moram učiniti sve što mi kaže. Psuje me, tjera me s puta. Čak i kad ne znam šta pita, moram mu odgovoriti. A kad kažem, još me ošamari "jer sam to zaslužila". Vodi me u stanicu kad god hoće, iako ništa nisam napravila. Misli da mi je mjesto u zatvoru. Kaže da sam ružna, prljava, da ne kuži da se neko može seksati sa mnom. A neki njegovi kolege mi se rado javljaju za sex. Nekad plate, nekad ne. Ima tako tešku ruku… Nikad ga nisam prijavila. Jednu ženu koja je rekla da će ga prijaviti, on je toliko pretukao da danas hoda na štakama. Sada više ne radi u policiji, ali svejedno se bojim da se ne vrati.‘
Nada
‘Došla sam iz mjesta blizu Beograda da radim ovdje. Nisam smjela tamo, bojala sam se da će moji saznati. Znam da nemaju dovoljno novca za sebe, a ne još i za mene i moju sestru koja je tek upisala fakultet. Misle da radim u butiku, ko bi drugi mogao razumjeti da zapravo prodajem seksualne usluge, osim mojih kolegica i nekih ljudi koji nam u tome pomažu. Kad god me žele vidjeti, ja odem do njih. Ovdje je riskantno, neko bi mi mogao nešto dobaciti. Možda sam u krivu, možda bi me moji razumjeli, ali ne želim da oni nose teret koji nosi ovaj posao. Dovoljno je što živim s tim. Želim da barem moja sestra ima lijepu mladost, da može putovati, izlaziti, da može kupovati knjige. Uskoro ću skupiti novac za svoj posao. Planiram otvoriti butik, te zaposliti prijateljicu s kojim radim ovdje. Jedva čekam taj dan.‘
Pomoć i podrška seksualnim radnicama u Srbiji:
Brojne programe pomoći seksualnim radnicima već desetljećima pruža Asocijacija za borbu protiv side - JAZAS, a trenutno kroz projekt Globalnog fonda i Ministarstva zdravlja Srbije, čiji je cilj održati nisku stopu HIV-a među ranjive skupine stanovništva.
U Beogradu je nekoliko godina postojao drop-in centar za seksualne radnice, gdje su se mogle družiti, okupati, oprati odjeću i dobiti stručnu pomoć.
Sličan prostor postojao je u Novom Sadu, ali je također ugašen zbog nedostatka financija i neodrživosti, kažu u Preventu.
“Ugasile su se neke važne organizacije na području smanjenja štete, poljuljano je povjerenje seksualnih radnica u programe prevencije i jačanja”, dodaje Drezga, piše BBC.
