Prije nego što postanu roditelji, mnogi zamišljaju da neće morati biti strogi niti kažnjavati svoju djecu kao što su njihovi roditelji često činili, jer će dijete osjetiti roditeljsku ljubav i neće imati potrebu odupirati se. To je utopistička misao s kojom se vrlo često suoče čak i ljudi kojima su djeca i odgoj predmet stručnog zanimanja i proučavanja. A jedan od problema iskrsava kad vam se vaši mališani, bez ikakvog vidljivog razloga, počnu suprotstavljati.
Otkud potreba da nas ne poslušaju kad znaju da ih bezgranično volimo, naivno se zapita poneki roditelj, zabrinut i zamišljen zbog toga gdje je pogriješio. Zbunjenost je još veća kad se to dogodi i stručnjacima koji primjenjuju sve odgojne metode koje savjetuju i drugima. Otkud djeci potreba da odbiju odnijeti prljavi tanjir u sudoper, ubrzati jutarnje spremanje, odbijaju uzeti kišobran, pospremiti svoju sobu … čak i ako ustrajete na tome da to obave i zaprijetite im kaznom ako ne ispune svoje obaveze.
Jim Taylor, profesor psihologije na Univerzitetu u San Franciscu i autor više knjiga sa savjetima za pomoć roditeljima u odgoju, i sam priznaje da su njegove dvije kćeri dovele u pitanje savjete koje dijeli drugima. Ponukalo ga je to da usporedi odgojne navike naših predaka s današnjima i da primijeti da su nekad djeca bila mirna pored roditelja i šutjela dok ih se nešto nije pitalo. A osnovni je razlog za takvu razliku - strah.
Kazne za neposlušnost kakve su nekad izdržavala djeca i danas izazivaju jezu.
Taylor napominje da se, kad je to spoznao, i sam našao u situaciji da poželi da se i njega njegove kćeri boje, barem malo. Ali onda je malo pažljivije razmislio o tome. Opće je poznato da se danas, barem u razvijenom svijetu, djeca ne boje roditelja. Kad bi se barem malo bojala, roditeljima bi olakšala odgojni posao jer strah prisiljava na poslušnost. Današnja djeca znaju da im se neće dogoditi ništa mnogo strašnije od slanja u sobu, uskraćivanja sladoleda, zabrane ponekog izlaska…
Da nas se djeca boje, bila bi susretljivija, poslušnija, mirnija i brže bi obavljala svoje obveze pa bi porodica u cjelini bila pošteđena stresa. Ali strah ne gradi zdrav i dugotrajan odnos uz obostrano uvažavanje. Strah je učinkovit u kratkim relacijama, za brzo postizanje rezultata, ali je većini današnjih roditelja ta cijena previsoka. Odrastanje uz strah u djetinjstvu naime uzrokuje stres, nesigurnost, nemir, tjeskobu i može izazvati niz psihičkih i emocionalnih tegoba djetetu kasnije u životu, a često i prenose taj strah svojoj djeci.
Najvažnije je da se roditelji dogovore, ističe dr. Taylor, kako se dosljedno nositi s dječijom tvrdoglavošću i da pregrme povremene porodične bure kako bi djeca izrasla u sretnije ljude. Dakle kad vas djeca naljute i poželite da vas se barem malo boje, sjetite se koliko ih volite i kako biste ih bez oklijevanja zaštitili pred bilo kakvom opasnosti sa strane koja bi im mogla pokvariti budućnost. Pa učinite to do kraja jer strah je baš takva opasnost.
