Dobar je naslov, jelte? Klikljiv. Bude li neko ko je poželio da vidi šta se krije iza njega pomislio da će mu autor otkriti toplu vodu – prevarit će se. Ovo je samo jedan kratki ogled o realnosti, o 26 godina urušavanja. Legitimno je šicati se komentarima tipa „kakav je ovo novinar“. Nikakav, odmah to da razjasnimo, ali nije gori od ove države, taman da ne zna sva slova.
U dva dana u BiH desilo se toliko toga slikovitog, indikativnog. Prvo je bio prvi mart, a onda zatim, dokazao je to još kad nepoznati dokazivač, uslijedi drugi mart. Nema o tom razgovora.
Prvog marta je Dan nezavisnosti BiH, i tom prigodom društvenim mrežama ordinirao je jedan stvarno nenormalno divan video. Dvojica malaca na slabom ali dovoljno razumljivom bosanskom jeziku javljaju se iz Londona da čestitaju praznik. Da se čovjek raspilavi šta oni i na koji način pričaju. Poezija. Nepatvorena, istinska divota. Uslijedili su komentari kako svaka čast roditeljima, „tako se voli BiH“ i slični...
Onda čovjek zastane: Zaista najviše razloga da slave Dan nezavisnosti imaju upravo Bosanci ili, u ovom slučaju konkretno Hercegovci, koji su napustili ovu zemlju. Jer šta ostaje ovima u BiH? Sačekajte vidjećemo 2. marta, ili u prijevodu na kraju teksta.
Ministar ZE
Ne tvrdi niko da je otac dvojice legendi zajedno s vihorom rata otpuhao preko bare. Mogao je on to učiniti i prije deset godina. Najmanje prije osam kada je rođen prvi od dva brata, ali je u tom slučaju otišao da mu djeca ne žive ovdje.
Oni koji su protjerani u Švedsku, Dansku, Njemačku ili treće zemlje i tamo se još nalaze – baš oni najgorljivije treba da slave 1. mart. Da nije bilo referenduma, a potom i agresije, ko zna kako bi se njihovi životi odvijali.
Prvi mart predveče - širi se novi video. Osvanuo je (iako ne može naveče osvanuti, ali kažem vam loš novinar) performans ministra nekakvog u Ze-Do Kantonu. Sva ona očaranost klipom dvojice legendi ubrzo je mjesto ustupila frapiranosti: Zar je moguće da nam je ovo ministar ičega? Jok, eto, nemoguće je.
A onda poslastica.
Samo nekoliko sati poslije na sarajevski aerodrom, isti onaj preko čije su piste od 92. do 95. ljudi također pokušavali otići u ljepše sutra da im ne bude ministar onaj iz Ze-Do kantona i gdje je Mirza Delibašić 1993. zastao da zapali cigaru pa kud puklo da puklo, sletio je Aleksandar Vučić. Diplomirani mag marketinga i samopromocije koji je u slobodno vrijeme predsjednik Srbije. Donio hediju, pet hiljada vakcina za koje ministrica Turković zna da nisu to dobre vakcine. Bar ne kao respiratori koje je svojevremeno dočekao njezin stranački kolega i federalni doajen od premijera Fadil Novalić.
Ovi što su ostali u BiH, za razliku od oca dvojice legendi, na društvenim mrežama nisu mogli sakriti razočarenje. Ona koja se pobrinula za nula vakcina priča nešto. Komšić koji je nekada prijetio da bi mogao dati nekome po prstima snishodljivo se zahvaljuje, lakonski mudro zaključuje da će biti zahvalan sve makar kad bi i samo jedan život bio spašen... Gdje mi to živimo? Vučić nam „govori“ pa u sadaka-državi.
Dodiku lale iz ušiju, priča o glupoj izjavi ministrice Turković. Onaj Džaferović isto nešto mrmlja, ko će mu znati, pričao ne pričao na isto dođe...
Trijumfalni „smešak“ Mileta i Ace
Čovjek koji jednog Srbina vrednovao sa stotinu muslimana postaje heroj i neviđeni dobrotvor, ne zato što to on jeste, nego zato što je kao mag marketinga i alfa i omega u regionu (Milanović bi sve na svijetu dao da je pola Vučića) vidio zicer: Svima je želio da dokaže ono što kao mantru ponavljaju već 26 godina svi političari iz Republike Srpske – BiH je smiješna jedna država. Sve samo ne funkcionalna i evo šta bi bilo kada bismo Bošnjacima dali da nas ONI vode.
ONI - čije su vođe i elite za 26 godina sistematski urušavale sopstveno društvo činjeneći od bilo kakvog sistema njegovu negaciju. Tabajući put društvu u kojem je moguće da onaj nekakav bude ministar pa se ljudi čude šta smo dopustili.
Vučić je još jednom pokazao kakva je vidra. Čovjek koji, koliko god je groteskan u svojoj samopromociji, ide na sijela sa Macronom i Putinom kada mu je ćeif, ili se šepuri sarajevskim aerodrom kada je za to prilika, dok Željko Komšić, zlatni ljiljan, ne da ne može sjesti s Macronom i Putinom, ili završiti stotinjak hiljada vakcina onako, jaranski, nego ni u Grudama nije dobrodošao.
Bh. diplomatija, ako je uopće i bilo nakon 1996. razgoračenih je očiju i halapljivo poklekla pred jeftinim poklonom - jedna vakcina za stotinu Bošnjaka, a vlast ovakva nakaradna potpisala je sebi potvrdu o nenadmašnoj nesposobnosti. Na radost Dodika i Vučića, što sinoć su se sladostrasno smijuljili negdje u nekom svom skrovištu.
„Bolje da sam poginuo u ratu nego da ovo poniženje kao stanovnik Bosne doživljavam, meni hoće srce da pukne bukvalno, prvenstveno zbog naših beskičmenjaka“, jedan je samo od statusa na FB.
I ne smešili se Mile i Aca.
