Rijetko se dogodi - ali se dogodi - da u nauci, umjetnosti i životu nastanu djela za koja nisu potrebna nikakva dodatna priznanja, već ostaju kao trajni spomenik autorove genijalnosti. Što znači dodjela Nobelove nagrade Albertu Einsteinu 1921. godine za fotoelektrični učinak, kada sam njegov članak vodi ka kvantizaciji elektromagnetskog polja, odnosno temeljnoj promjeni našeg viđenja prirode, u kojoj valovi odjednom mogu biti čestice, a čestice valovi, a u suštini ni jedno ni drugo?
Einstein je Nobelovu nagradu mogao dobiti i za objašnjenje Brownovog gibanja, kada je 1905. godine na elegantan i jednostavan način - kao da slušate najljepša djela klasične muzike ili čitate bezvremenske klasike poezije - pokazao nužnost postojanja atoma, a zatim člankom iz 1908. godine otvorio put ka eksperimentalnoj realizaciji vlastitih predviđanja (Jean Perrin, 1909.), time odavši priznanje gore spomenutom mu uzoru Ludwigu Boltzmannu koji je ovozemaljski život tragično završio bezuspješno pokušavajući uvjeriti naučnu zajednicu u realnost čestica (ideje kojoj su se protivili njegovi savremenici Ernst Mach i Wilhelm Ostwald).
Naime, nasumično gibanje komadića peludi klarkije u vodi može se objasniti pomoću osnovnih principa ako pretpostavimo da nešto udara u te komadiće - a to nešto su same molekule vode, odnosno iste one čestice koje su Boltzmannu bile ontologija matematičkog aparata kojeg je čitav život gradio - danas poznatoga kao statistička mehanika.
Mogao ju je dobiti i za specijalnu teoriju relativnosti (1905.), koja se u Einsteinovom kreativnom umu počela formirati desetljeće ranije. U vremenu kada su generacije fizičara, fascinirane Newtonovom mehanikom i Maxwellovom teorijom, pokušavale shvatiti svojstva etera, 16-godišnji Einstein je maštao o hvatanju zrake svjetlosti i ubrzavanju sve do brzine svjetlosti pri čemu se pitao: zar ne bi tada uočio svjetlost kako stoji na mjestu i oscilira?
Svojstva etera, medija za koji se smatralo da ispunja čitav svemir i kroz koji se gibaju elektromagnetski valovi, postajala su s vremenom sve neprihvatljivija, kulminirajući s Michelson–Morley eksperimentom, nakon kojeg su tadašnji vodeći fizičari vještim matematičkim manevrima pokušavali održavati ideju etera na životu. No, parafrazirajući Selimovića kako ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli fizikalnu teoriju, Einstein jednostavno odbacuje ideju etera i formulira teoriju koja konceptualno mijenja naše poimanje prostora i vremena (Newton), odnosno prostorvremena (Einstein).
A koliko je samo Nobelovih nagrada mogao dobiti za opću teoriju (1915.) s kojom je dao odgovor na Newtonovo pitanje: na koji način se gravitacija širi od jednog planeta do drugog? Naime, u Newtonovoj teoriji taj efekt je bio nelokalan, odnosno jedna tačka je gravitacijski istovremeno utjecala na sve ostale tačke u svemiru. Newton je znao da to ne može biti tačno, ali nije imao adekvatno objašnjenje, a hipotezama se nije htio baviti („hypotheses non fingo!“). Einstein je objasnio gravitaciju kao zakrivljenje prostorvremena, a njenu propagaciju ograničio na najveću moguću dozvoljenu brzinu - brzinu svjetlosti. Time je vratio lokalnost u gotovo svaki element fizike.
Postojao je još jedan nelokalni oblačić na nebu fizikalnih teorija, jako slabo vidljiv, koji ponekad izgleda kao privid, a vidljiv je tek ponekim tvorcima kvantne teorije - među njima i Einsteinu. Formulacijom kvantne teorije 1927. godine rasprave o interpretaciji, uglavnom vođene između Einsteina i Nielsa Bohra, padaju u drugi plan. No Einstein uočava nepodudarnost nove teorije s njegovim životnim djelom - relativnosti.
Aksiom mjerenja iz kvantne teorije implicira kolaps valne funkcije "beskonačnom brzinom", odnosno nelokalan efekt. Godine 1935., 56-godišnji Einstein, zajedno s kolegama Borisom Podolskim i Nathanom Rosenom, predlaže misaoni eksperiment u kojem pokazuje da je, uz pretpostavku lokalnosti, kvantna teorija nepotpuna. Godine 2022. Nobelova nagrada dodijeljena je upravo za eksperimentalnu realizaciju baziranu na Einsteinovom misaonom eksperimentu, a nelokalni oblak postaje ugodan jastuk na kojem sniva čitavo područje nadolazećih kvantnih tehnologija.
Svojim djelima Einstein se svrstao uz velikane koji su ga intelektualno i duhovno inspirirali: Newtona, Maxwella, Boltzmanna, Kanta, Humea, Spinozu, Mozarta, Goethea, Bacha te ostale umove čija su djela mjera za sebe.
Pred kraj svoga života Charles Bukowski prisjeća se 1923. godine, vremena kada je snimljeno Bachovo djelo koje je slušao u tom trenutku. On je imao tri godine, ali - tvrdi Bukowski - Bach je bio bezvremenski. Albert Einstein, koji je toliko, po riječima njegovog poznanika, muzikologa i violinista Borisa Schwartza, (po)štovao Bacha, umire 1955. godine, a njegova djela - teorije o prirodi prožete matematičkom elegancijom, harmonijom i ljepotom - učinila su ga bezvremenskim i ostala trajni spomenik ljudske potrage za istinom o svemiru u kojem egzistiramo, piše Tportal.
