Strategija konvergencije, odnosno postepenog približavanja suprotstavljenih stavova i mišljenja, putokaz je koji bi trebalo koristiti u rješavanju višedecenijskog spora Kosova i Srbije, a dugoročnije bi takav pristup doprinio stabilizaciji širom Zapadnog Balkana.
To su prijedlozi koje su u novoobjavljenom izvještaju Od krize do približavanja – strategija za borbu protiv nestabilnosti na Balkanu na njenom izvoru prezentirali Škola naprednih međunarodnih studija Univerziteta “Johns Hopkins” iz Washingtona i Wilsonn Center, prestižne američke akademske institucije, prenosi Glas Amerike (WoA).
Izvještaj, čiji su autori stručnjaci iz više zemalja, nudi strategiju za preokret – ne samo u vezi s, kako je ocijenjeno, uznemirujućim pogoršanjem stanja na Zapadnom Balkanu, već i rastućeg ruskog i kineskog utjecaja u toj regiji.
‘Desetljećima duga i neodrživa paraliza Bosne’
“U srži strategije je jasan argument: trodecenijski raspad Jugoslavije potrebno je da se okonča tamo gdje je i počeo – na Kosovu. To se odnosi i na krizu koja se i dalje odvija u Bosni i Hercegovini. Američke sankcije uvedene početkom januara, čak i ako se prošire na širi spektar korumpiranih ličnosti u zemlji, neće riješiti desetljećima dugu i neodrživu paralizu Bosne”, navedeno je u izvještaju.
Precizirano je da bi priznanje nezavisnosti Kosova četiri članice Sjevernoatlantske alijanse koje to još nisu učinile (Španija, Slovačka, Rumunija i Grčka) doprinijelo transformaciji dijaloga, za koji je ocijenjeno da je na izdisaju, kao i čitave regije, uključujući Bosnu i Hercegovinu.
Umjesto pritiska na strane koje iskazuju nespremnost priznavanja Kosova, izvještaj zagovara strategiju približavanja ili konvergencije stavova tih zemalja s većinskim pristupom koji zagovaraju Evropska unija i NATO.
To bi se, kako je navedeno, moglo ostvariti ukoliko bi Zapad definirao zajednički stav o Kosovu.
Ova teza zasnovana je na tvrdnji da napredak na Zapadnom Balkanu zavisi od toga prihvata li Srbija uspostavljanje poretka u regiji zasnovanog na zapadnim vrijednostima.
“U slučaju Srbije to zavisi od odnosa država koje nisu priznale Kosovo prema tom pitanju. Ukratko, evropske države koje to nisu učinile, kao i one koje jesu – ključ su regionalne stabilnosti”, prezentirano je u tekstu.
Napraviti trajnu prepreku ‘velikoj Albaniji’ i ‘velikoj Srbiji’
Obrazlažući ulogu i važnost otvaranja puta Kosovu ka Sjevernoatlantskoj alijansi, autori ukazuju da bi time nestala trenutna prednost koju Srbija ima nad susjedima i u odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama i EU.
“Umjesto toga, ravnoteža bi omogućila Srbiji i Kosovu da pregovaraju o jedinom rješenju spora koje bi doprinijelo stabilizaciji: uzajamnom priznanju zasnovanom na potpuno suverenoj, unitarnoj i funkcionalnoj Republici Kosovo, uz punu zaštitu zajednice kosovskih Srba. Prednosti takvog sporazuma prevazilaze samo Kosovo. Što je sjever Kosova u kome dominiraju Srbi integriraniji, to je manje izvodljiva bilo kakva unija Kosova i Albanije ili eventualna podjela, što predstavlja trajnu prepreku ‘velikoj Albaniji’ i ‘velikoj Srbiji'”, smatra šestero autora.
Time bi Kosovo, kako ukazuju, umjesto uporišta koje Rusija koristi za destabilizaciju, a Kina za širenje političkog utjecaja, postalo brana etnoteritorijalnim aspiracijama i etnonacionalnim subverzijama koje promoviraju Moskva i Peking.
Također, ustvrdili su da bi jačanje jedinstva unutar saveza zapadnih zemalja bio najbolji način da se testira spremnost Mađarske za promoviranje i zaštitu režima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je označen kao neliberalni, uključujući tu i miješanje Budimpešte u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine.
Uloga Brisela u okončavanju duge jugoslovenske drame
Ukazano je i da bi se bez prednosti i mogućnosti da provodi izolacionističku politiku nad Kosovom strateška kalkulacija Srbije promijenila.
“Ruski i kineski veto na Kosovo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda bit će od zanemarljive vrijednosti za ono što Srbija smatra glavnim političko-bezbjednosnim izazovom. Vučićev režim više neće biti u mogućnosti provoditi kampanju povlačenja priznanja nezavisnosti Kosova ili koristiti Kosovo kako bi unaprijedio ideologiju ‘srpskog sveta’, ili pak da izbjegne odgovornost za napad režima na demokratski poredak”, navodi se u tekstu, uz napomenu da od Srbije ne bi trebalo izričito tražiti da prizna nezavisnost Kosova.
Autori zaključuju da, predvođena administracijom Joe Bidena, konvergencija osnažuje Brisel, omogućavajući EU da, kako je navedeno, konačno odigra svoju ulogu u okončanju trodecenijske jugoslovenske drame.
