IZVJEŠTAJ VIJEĆU EVROPE

Izvještaj Dunje Mijatović za Vijeće Evrope: Mir je ugrožen, ratni zločinci su na funkcijama, međunarodna zajednica zakazala

Mijatović ističe da se pomirenje i socijalna kohezija i dalje čine dalekim te da se čini i da je mir ugrožen

Skoro trideset godina nakon ratova koji su tokom devedesetih godina prošlog vijeka doveli do raspada bivše Jugoslavije, krajnje je vrijeme da se ostvare djelotvorna pravda, reparacije i istina za žrtve, navodi se u tematskom izvještaju komesarke za ljudska prava Vijeća Evrope Dunje Mijatović, pod nazivom "Suočavanje s prošlošću za bolju budućnost - Put do pravde, mira i društvene kohezije u regiji bivše Jugoslavije".

Mijatović ističe da se pomirenje i socijalna kohezija i dalje čine dalekim te da se čini i da je mir ugrožen.

"Vidljivo je nazadovanje u procesu suočavanja s prošlošću, što se poklapa sa opsežnijim padom nivoa poštivanja ljudskih prava i vladavine zakona u nekoliko zemalja u regiji", istakla je.

Deset godina nakon što je Ured komesara Vijeća Evrope za ljudska prava objavio prvi tematski izvještaj o ovim pitanjima, u novom tematskom izvještaju razmatraju se dostignuća i nedostaci procesa suočavanja s prošlošću u regiji i analiziraju faktori koji stoje na putu pozitivnijim efektima.

U dokumentu se navodi da suočavanje s prošlošću obilježenom teškim kršenjima ljudskih prava nije puki osvrt u prošlost, već neophodni uslov za bolju sadašnjost i budućnost koja se temelji na poštivanju ljudskih prava i vladavine zakona.

U izvještaju Mijatović prepoznaje nekoliko inovativnih praksi, poput napora u osiguravanju krivične odgovornosti za ratne zločine i rješavanja pitanja nestalih osoba, zatim ulogu civilnog društva koja je ključna u podršci procesu suočavanja s prošlošću putem zagovaranja i inovativnih projekata, a posebno se ističe važnost suočavanja s ratnim seksualnim nasiljem.

"Međunarodna podrška je važna, ali nedostaci u angažmanu međunarodne zajednice su smanjili njihov utjecaj u ovom procesu", istakla je Mijatović.

Bez obzira na napretke, Mijatović kaže da zaostavština iz prošlosti i dalje lebdi nad regijom, uz brojne procese tranzicijske pravde koji ili stoje u mjestu ili su neriješeni.

"Skoro tri decenije nakon završetka ratova, uz žrtve, svjedoke i osumnjičene koji stare i umiru, i sa sve manje dostupnih dokaza, ističe vrijeme za ostvarenje pravde kroz domaće krivično gonjenje. Hiljade osumnjičenih tek trebaju biti krivično gonjeni", upozorava komesarka.

Također tvrdi da su brojne civilne žrtve rata u regiji i dalje bez pristupa djelotvornim i adekvatnim reparacijama te da niti jedna od ovih zemalja nije usvojila sveobuhvatne programe reparacije u skladu s Osnovnim principima i smjernicama Ujedinjenih nacija o pravu na pravni lijek i reparacije.

Mijatović kaže da su neke kompenzacije dodijeljene kroz šeme socijalnih davanja, ali da su takve mjere generalno povoljnije za ratne veterane i kroz različite uslove isključuju civilne žrtve rata.

Osvrnula se i na činjenicu da je većina od 3,7 do 4 miliona prisilno raseljenih osoba tokom ratova devedesetih ostvarila povratak ili pronašla prihvatljive alternative te da je regionalna saradnja u ovoj joblasti od ključnog značaja.

S druge strane, tvrdi komesarka, prisilno raseljene osobe i dalje se suočavaju s nekoliko pitanja vezanih za ljudska prava koja traže pažnju te je, skoro tri decenije nakon završetka ratova, imperativ pronaći trajno i dostojanstveno rješenje za raseljene osobe koje još uvijek žive u kolektivnom ili privremenom smještaju.

Mijatović je navela da pokušaji da se uspostave zvanične komisije za istinu i pomirenje ili druge vrste mehanizama za zvanično traganje za istinom, nisu puno ostvarili u regiji, bez obzira na izuzetne projekte civilnog društva koji su na tome radili.

Napominje da je naročito razočaravajuće to što se vlade u regiji nisu uspjele usaglasiti oko uspostave regionalne komisije za istinu i pomirenje (REKOM) te poručuje da odsustvo državnih i regionalnih mehanizama za traganje za istinom ne samo da usporava pomirenje, već ostavlja i otvoren prostor za negiranje zločina počinjenih tokom ratova.

Mijatović je istakla da je traženje nestalih osoba, koje doprinosi i utvrđivanju istine, usporeno u posljednjih nekoliko godina, bez obzira na činjenicu da se 9.876 osoba još uvijek vode kao nestali.

"Hitno je da se ovi neriješeni predmeti riješe, da se okonča patnja porodica", podvukla je.

Mijatović navodi da je vrlo malo napora u regiji uloženo po pitanju provjere javnih zvaničnika koji su ili osumnjičeni ili osuđeni za učešće u teškim kršenjima ljudskih prava tokom ratova devedesetih.

"To što nema djelotvorne provjere znači da su izvršioci ratnih zločina i teških kršenja ljudskih prava i dalje zaposleni u javnom sektoru, ili su čak i nosioci izabranih funkcija", kazala je.

Kao negativne trendove koji potkopavaju suočavanje s prošlošću, Mijatović prvo navodi da alarmantan trend etnonacionalističkog diskursa, negiranja zločina i glorificiranja ratnih zločinaca, potkopava nastojanja u oblasti suočavanja s prošlošću te da izuzetno zabrinjava što takvu praksu odobravaju i aktivno slijede političari na najvišem nivou i da je ona postala strategija za osvajanje glasova i ostanak na vlasti.

"Prošlost je izvor razdora unutar i među zemljama u regiji. To stvara klimu mržnje i podjele, što se odražava kroz jasno dokumentirano povećanje prisustva govora mržnje, međuetničkog nasilja i netolerancije", tvrdi Mijatović.

Zbog toga se, dodala je, civilno društvo i aktivisti za ljudska prava koji se bave prošlošću suočavaju sa sve težim okruženjem te ih pogađa generalno pogoršanje koje djeluje na civilno društvo u cjelini, kao i na nevladine organizacije.

Još jedan izuzetno značajan element koji potkopava procese suočavanja s prošlošću u regiji, Mijatović je prepoznala kao to što se u proteklih nekoliko decenija vlasti ne bave stvarnim uzrocima ratova.

"Fokus na pitanje ratnih zločina počinjenih tokom ratova jeste bitan, ali za rezultat ima to da se nedovoljna pažnja posvećuje reformi institucionalnih struktura i društvenih obrazaca koji su uopće omogućili da se počine takvi zločini", istakla je.

Mijatović poručuje da je prva oblast na koju bi se trebao staviti fokus osiguranje da žrtve i preživjeli budu u centru svih procesa tranzicijske pravde te da je neophodno staviti jači naglasak na prevenciju i izgradnju budućnosti u kakvoj je manje vjerovatno da će se nasilje ponoviti.

Mijatović poručuje da je od presudnog značaja osnažiti političku i finansijsku podršku jakom civilnom društvu koje radi na tranzicijskoj pravdi te da je rad civilnog društva i dalje u srži djelovanja tranzicijske pravde u regiji i pronalaženja kreativnih načina da se stvaraju okruženja za memorijalizaciju koja ne dijeli, za pomirenje i mir.

Mijatović je na kraju zaključila da se nazadovanju u tranzicijskoj pravdi mora pristupiti strateški, naročito kroz regionalne pristupe i veća ulaganja na lokalnom nivou te da je ključna odgovornost na državama regije i njihovim predstavnicima, da osiguraju okruženje koje potiče ove vrlo bitne aktivnosti, bez straha i opasne propagande i dezinformacija o prošlosti.

Clicky