Bosanskohercegovački glumac Izudin Bajrović govorio je za Raport o novim projektima na kojima radi, pozorištu, filmu te komentarisao aktuelna dešavanja u BiH.
Bajrović na početku razgovora ističe da je trenutno na pauzi od nekoliko mjeseci koja mu je dobro došla, jer je već nekoliko godina u ritmu koji je, kako kaže, teško izdržati, a ostati kreativan. A već od sljedećeg mjeseca počinje raditi na novoj seriji u Srbiji.
"Već nekoliko godina idem iz projekta u projekt, što mi je prilično iscrpilo snagu, a što je još gore, iscrpilo mi je i kreativnost. A najgore je kada se stvari počnu 'odrađivati'. Ovaj posao ne trpi rutinu. Ali već od sljedećeg mjeseca počinjem raditi na novoj seriji koja će se snimati u Beogradu. Nakon toga ću snimati kratki film u Hrvatskoj, a onda dugi film, po scenariju i u režiji Nikole Ležajića. Vrlo lijep scenarij. Bit će dosta posla do kraja godine, Bože zdravlja", kaže Bajrović za Raport.
Ovaj poznati bh. umjetnik glumio je u raznim filmovima i serijama, ali i igrao brojne uloge u pozorištu. Pitali smo ga gdje on više voli raditi i zbog čega, na šta Bajrović odgovara da rad na filmu ili seriji daje širinu dok je pozorište zatvorenije, izloženije manipulaciji...
Nas nema nigdje
"Mislim da je rad na filmu i na serijama ( pogotovo onim koje se ne snimaju u studiju) mnogo dinamičniji od rada u pozorištu. Susrećete mnogo više različitih ljudi, kolega, autora, to vam, na neki način daje širinu. Pozorište je mnogo zatvorenije polje djelovanja, izloženije manipulaciji, lošoj energiji, podložnije zloupotrebi od strane autoriteta, lažnih ili stvarnih.
Naravno, govorim o pozorištu kao instituciji, javnoj ustanovi, u kakvom obliku kod nas jedino i postoji, a ne o ideji pozorišta, koja u svojoj suštini nosi apsolutnu slobodu. Bilo bi dobro kada bi se kod nas otvorilo neko privatno pozorište, koje ne bi bilo dio izbornog dobitka stranaka na vlasti i dio raspodjele plijena, već bi se bavilo sobom na principima slobode. Ali, bojim se da se to neće desiti".
Cijeni li se umjetnost dovoljno u BiH. Kakvo je stanje u regionu po tom pitanju?
U susjedstvu, ili u komšiluku, imate situaciju da kulturni radnici, umjetnici, budu odlikovani za svoj doprinos, postaju nacionalni prvaci, u skladu sa tim dobijaju i plate, dobijaju nacionalne penzije, na neki način se njihov rad vrjednuje. Naravno da i tu ima muljanja i protežiranja nekih koji to, možda i nisu zaslužili. Ali to ipak postoji.
Ali mi smo Bosna i Hercegovina, mi nemamo jednu nacionalnu politiku, već najmanje tri, a sa 'ostalima' i četiri. Znači kod nas bi morali biti hrvatski nacionalni prvaci, srpski, bošnjački prvaci i prvaci ostalih. E pošto je to jako komplikovano onda ih nema nikako. Nema nas nigdje.
Pozorište je preživjelo i pod opsadom, predstave su se igrale i u najtežim vremenima. Kakva je budućnost pozorišta, jesu li mlade generacije zainteresovane za pozorište uopće, kakve povratne informacije dobijate od publike?
Pozorište ne samo da je preživjelo u vremenu opsade, već je tada doživjelo zamah kakav nije nikada ni prije ni poslije. Tada je to bilo 'pozorište na život i smrt', suštinsko pozorište.
Postoji interes za pozorište, postoji izvjestan broj ljudi koji imaju naviku da konzumiraju pozorište, postoje i određeni interesni lobiji koji se vrzmaju oko i u pozorištu, postoje određeni autori koji doprinose pozorištu, ali i oni kojima bi trebalo zabraniti da mu priđu, a tu su.
O Mirsadu Tuki
Sarajevo ovo ljeto nudi mnogobrojne kulturne i zabavne sadržaje građanima i turistima, garantuju ljeto za pamćenje. Kako ste vi kao umjetnik i građanin zadovoljni , ali i onim što Sarajevo nudi posjetiteljima? Vidite li napredak, na čemu bi trebalo više poraditi?
Valjda se dosta toga dešava, ne znam tačno, ne prisustvujem. To i jesu događaji koji su namijenjeni, prije svega, turistima, putnicima namjernicima. Kultura kao turistička atrakcija. Ima toga širom svijeta, neka i kod nas.
Šta očekujete od ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala (SFF)?
SFF je zaista postao događaj od iznimne regionalne važnosti. Pogotovo kada je uveo i takmičenje za serije koje su producirane na prostoru bivše SFRJ. Prestižan je događaj i želim mu da takav i ostane. Nisam siguran da će tako i biti.
Nedavno nas je napustio vaš kolega Mirsad Tuka. Nekoliko riječi o njemu i onome što je ostavio iza sebe?
Mirsad Tuka je bio veliki glumac, snažan, svoj, autentičan. Volio sam ga gledati na sceni, jako. Nije mi bilo jednostavno biti mu partnerom na sceni, bila je to borba. Veliki gubitak za nas. Nemaju Bošnjaci dugu tradiciju u glumištu, a on je jedan od najvećih koji je otišao. Naravno, on nije bio samo bošnjački glumac, djelovao je mnogo šire. Čini mi se, a nisam siguran, izvinjavam se ako griješim, da nisam vidio ministra kulture na dženazi.
Pratite aktuelna dešavanja i političku situaciju, ne libite se komentarisati ili uputiti kritiku, što je svakako jedna od uloga i nas novinara i vas glumaca - da budemo kritika vlasti i glas naroda, svako na svoj način. Kako biste Vi opisali sve ovo što se dešava posljednjih dana u našoj zemlji? (Dodikovo neustavno djelovanje, prijetnje otcjepljenjem, ponovno spominjanje rata, teška ekonomska situacija…)
Teška ekonomska situacija je nešto što mi zvuči diskutabilno. Ne možete naći konobara, prugu nam prave strani radnici i majstori penzioneri, voze se najskuplji automobili po gradu, kupuju se stanovi od 4.000 eura, cvjeta korupcija, namještaju se tenderi, vrte se milioni.
Previše je blještavila oko nas koje nas zasljepljuje pa ne vidimo jasno stvarni jad i bijedu, ne samo materijalnu, već, što je još gore i duhovnu, u kojoj smo. Postali smo društvo pohlepnih, beskrupuloznih, na sve spremnih. Nismo izvukli nikakvu pouku, a svjedoci smo kako materijalno ima običaj da začas nestane.
Podsjećaju li Vas ova dešavanja i retorika na devedesete godine? Kakvu emociju bude u Vama, mislite li da bi ponovo moglo doći do sukoba? Strahujete li za sebe i svoju porodicu?
S jedne strane, na ovim prostorima nije se desila nijedna generacija koja nije doživjela bar jedan rat. Sumnjam da smo postali pametniji i da i možemo biti pametniji. S druge strane, ako sam rekao da je nemoguće pronaći nekog da radi kao konobar, kako onda naći 100 hiljada vojnika? Strahujem naravno.
Jesu li građani svjesni stanja u kojem se nalazimo, koliko je ovo izdrživo i do kada će moći trpjeti?
"A šta može običan građanin i kad ga je iko išta pitao? Ali evo može, uzme porodicu za ruku i ode u Njemačku. Ovi što ostaju se snalaze, neko preko stranaka, neko u ilegalnim poslovima. A ima i onih skromnih, na koje se gleda s podsmijehom.
Kako kometarišete masovni odlazak, više ne samo mladih, nego kompletnih porodica iz BiH?
Kako da komentarišem? Ljudi radili za 300, 400, 500 maraka. Došao bezvizni režim, Njemačka pozvala i svi odoše da rade za 2000, 3000, 4000 eura. Logično."
Mržnja je generacijsko naslijeđe
Vaš komentar na veličanje ratnih zločinaca od strane dvije studentice UNSA 11. jula?
Mnogo je službi u ovoj našoj BiH, sve imaju svoje ciljeve i strategije. Zaista nemam više želju da komentarišem pojedinačne slučajeve, postalo je, već odavno, degutantno. Te studentice nisu studentice.
Kako Vi vidite mlade, jesu li ih društvene mreže učinile pasivnim posmatračima ili su pred nama kreativne i inovativne generacije koje mogu i žele promijeniti stanje na bolje?
"To je kao ono što smo govorili "zar je moguće ovo u dvadesetom vijeku", sad govorimo "ovo je dvadeset prvi vijek", kao da je bitno koji je vijek i koja je generacija. Mržnja je ovdje generacijsko nasljeđe i neće se to lako promijeniti.
I još da dodam. Neće Dodik, ni niko napustiti BiH. Neće da ga tjerate. Ima li šta ljepše od toga imati dvije države? Napravite s*anje u Srbiji i sklonite se u RS, napravite isto u Hrvatskoj i sklonite se u Hercegovinu i budete ugledni građanin. Ovo društvo drže kriminalci, a ne institucije.
