Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović obratio se večeras parlamentarcima iz grupe Evropske narodne stranke (EPP) u Evropskom parlamentu, na posebnoj video konferenciji povodom 25 godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma.
Izetbegovićevo obraćanje prenosimo u cijelosti:
"Dobro vam veče, i hvala vam na interesu koji pokazujete za Bosnu i Hercegovinu, ovom prilikom u svjetlu obilježavanja 25-godišnjice potpisivanja Dejtonskog, odnosno Pariškog mirovnog sporazuma.
O prošlosti vrijedi govoriti samo ako to može pomoći da se kreira bolja budućnost. Tako vidim svoju, a i ulogu svih nas u večerašnjoj diskusiji.
Dejtonski sporazum, njegove dobre i loše strane se naravno bolje sagledavaju sa udaljenosti od 25 godina, nego u samom vremenu njegovog kreiranja i potpisivanja. Dužni smo nakon četvrt vijeka opisati sliku onakvom kako je vidimo, svjesni da ona akterima iz Bosne i Hercegovine različito izgleda, jer je posmatraju iz različitih političkih i iskustvenih uglova.
Svi se slažu u konstataciji da je Dejton donio mir, ali ne i funkcionalno uređenje Bosne i Hercegovine. Dodao bih – ali ne i pravično rješenje. Moj otac, rahmetli Alija Izetbegović je, odmah nakon što je stavio potpis na Sporazum, izjavio da je „Mirovni ugovor nepravedan – ali da je nastavak rata nepravedniji“. I dodao da „u situaciji kakva jeste, i u svijetu kakav jeste – bolji mir nije mogao biti postignut“.
To je tako, to je neupitno.
Upitno je zašto je tadašnji svijet bio takav? I šta činiti da više nikada ne bude takav?
Postoje bolna pitanja koja će kad-tad morati dobiti odgovor. Pitanja o vremenu koje je prethodilo Dejtonu, koje je kreiralo njegovu nepravednu stranu. A to su:
Zašto je u vremenu agresije na BiH nametnut embargo na oružje koji je sputavao samo opkoljene branioce? Nije pogađao one koji su pred očima svijeta činili stravična etnička čišćenja, i na kraju počinili genocid.
Zašto su UN zaštićene zone, Srebrenica i Žepa prepuštene pokolju bez ispaljenog metka i reakcije međunarodnih snaga? Satelitski snimci su zorno snimali egzekucije koje su trajale danima.
Zašto je u jesen 1995., par mjeseci nakon genocida u Srebenici, uz prijetnju NATO udarima zaustavljena ofanziva branioca BiH i zatraženo da se povuku sa dijelova oslobođene teritorije kako bi se osiguralo 49% teritorije za stranu koju su predvodili Karadžić i Mladić?
Zašto je pod dominacijom Karadžićeve i Mladićeve strane na ovaj način ostavljeno skoro pola teritorija BiH, mada Srbi u njoj čine manje od trećine stanovništva.
Zašto je u Dejtonu dio BiH, koji je etnički očišćen od strane srpske vojske, dato ime - Republika Srpska?
Jednom rječju – zašto je počinitelj zločina i genocida na tlu BiH nagrađen u Dejtonu? Kakve su posljedice poruke da se ovakvo nešto može posmatrati, tolerisati i na kraju legalizirati? I to na tlu civilizirane Evrope, na kraju dvadesetog vijeka!
Ipak, i loš mir je bolji od nastavka sukoba. Kreatori Dejtona tvrde da je sporazum koncipiran tek kao temelj koji podrazumijeva buduće nadogradnje. Da u tadašnjim okolnostima više nije moglo biti postignuto, i da je zbog toga u tekst Sporazuma ugrađena klauzula o budućim dobrovoljnim izmjenama i dopunama.
Dio dejtonskih nepravdi je korigovan u prvoj postratnoj deceniji. Sporazum je zaista predvidio vlastitu evoluciju i izmjene koje moraju biti provedene dogovorom u Parlamentarnoj skupštini BiH. I takvi dogovori su postizani uz snažnu medijaciju međunarodne zajednice. Ujedinjene su entitetske vojske u jedinstvene Oružane snage BiH, entitetske granične službe u jedinstvenu Graničnu službu BiH, entitetske obavještajne službe u jedinstvenu Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH itd.
Za izmjene su glasali i srpski predstavnici koji su kasnije počeli da mijenjaju mišljenje i traže povratak na „izvorni Dejton“. Naravno da retrogradnih povrataka ne može biti. Ako se počnemo vraćati unazad, ko zna dokle bi mogli stići, i kakve bi to opasnosti moglo donijeti.
Potrebno je ići naprijed. Mnogo posla je pred nama ako želimo izgraditi državu koja će garantovati ravnopravnost i prosperitet građanima, posebno mladoj generaciji koja intenzivno napušta zemlju. Bosna i Hercegovina je prešla dug put stabilizacije, ali je ona još uvijek zemlja teške diskriminacije, stalnih tenzija, svakodnevnih provokacija i upornih blokada. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se ne provode odluke Evropskog suda za ljudska prava stare deceniju. Slično je sa odlukama Ustavnog suda BiH kojima se političari otvoreno suprotstavljaju.
U Bosni i Hercegovini se slave ratni zločinci, negira genocid, studentski domovi nazivaju imenima presuđenih ratnih zločinaca. Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Nikola Koljević su odlikovani entitetskim odlikovanjem. U Republici Srpskoj živi 18% Bošnjaka i Hrvata, ali ih je u državnim institucijama zaposleno tek 3%. Bošnjačkoj djeci je, unatoč presudama sudova, uskraćeno ustavno pravo da u ovom entitetu vlastiti jezik nazivaju bosanskim. Republika Srpska je Ustavom definisana kao multietničan entitet ravnopravnih naroda i građana, ali se škole osveštavaju od strane pravoslavnih sveštenika a državne institucije imaju svoje pravoslavne slave.
Dio problema koji živimo već 25 godina proizilazi iz samog Dejtonskog ustroja, iz mogućnosti koji njegov konstrukt pruža. U posljednje dvije godine takve mogućnosti koriste stranke SNSD i HDZ. SNSD nije zadovoljan jednom od presuda Ustavnog suda BiH, traži odlazak stranih sudija, koji su sigurno najprofesionalniji i najnepristrasniji u Sudu, i drži u polublokadi rad Vijeća ministara i Parlamentarmne skupštine dok se ovaj uslov ne ispuni. Slična stvar je sa HDZ koji nije zadovoljan Izbornim zakonom BiH, pa je zaustavio implementaciju izbornih rezultata od prije dvije godine i imenovanje novog saziva Vlade entiteta Federacija BiH sve dok se Izborni zakon ne izmjeni u skladu sa njihovim zahtjevima.
Dio problema proizilazi iz neimplementacije bitnih aneksa Dejtonskog sporazuma. Na prvom mjestu se to odnosi na Aneks VII koji je garantovao povratak ljudi na predratne adrese. Imovina je vraćena. Ljudi u ogromnom procentu se nisu vratili jer nemaju posao, sigurnost, jer su izloženi pritisku i diskriminaciji. Aneks VI je garantovao zemlju bez diskriminacije, i daleko je od pune implementacije. Aneks IX je predvidio uspostavljanje državnih korporacija, i nije proveden. Aneks X se odnosi na angažman Visokog predstavnika koji bi trebao biti dnevni i intenzivan, ali je skoro zamro i ugašen.
Kako dalje? Je li realan Dejton 2, ustavna reforma, brzi zahvati? Ili je realniji postupni prijelaz iz „dejtonske“ u „briselsku fazu“ kroz ubrzanje evropskog puta BiH? Vjerujem da je moguća, i realna kombinacija ovog dvoga. Moramo ukloniti mehanizme koji omogućavaju blokade, jer bi ovim tempom mogli putovati do „briselske faze“ sljedećih 30 godina.
Potrebno je u startu razriješiti čvor koji se zateže na relaciji hrvatskih i probosanskih stranaka. Probosanske stranke su bošnjačke i ljevičarske stranke koje imaju četiri puta više glasača i parlamentaraca od hrvatskih stranaka. Hrvatska strana insistira na tzv „legitmnim predstavnicima“, na etničkom principu i dominaciji domova naroda, probosanska strana insistira na građanskom principu i jačanju uticaja predstavničkih domova. Moramo naći balans koji ni jednu stranu ne ugrožava.
A zatim - ubrzati evropski puta BiH, ubrzati ulazak u „briselsku fazu“. Potrebni su nam evropski standardi i principi koji će zaista zaživjeti u BiH, u skladu sa Članom 2. Kopenhageških kriterija koji propisuje jednakost, poštivanje ljudskih prava i vladavinu zakona.
Potrebno je postupiti po Mišljenju Evropske komisije o zahtjevu za članstvo BiH u EU sa definisanih 14 prioriteta - Uskladiti Ustav BiH sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama - Implementirati niz presuda Evropskog suda za ljudska prava koje traže od BiH da se svim građanima BiH omoguće ista prava u procesu kandidovanja i izbora - Dodatno jačati građanski princip, jačati državu, jačati vladavinu zakona u Bosni i Hercegovini.
Jer - nisu entiteti, kantoni, političke stranke i lideri ono što će u budućnosti garantovati sigurnost, slobodu i jednakost svakog čovjeka na svakom pedlju teritorije BiH.
Jednakost, zaštitu i jednake šanse može nam garantovati jedino efektivna vladavina zakona."
