I ovaj vikend donosimo vam dio iz zapisa najpoznatijeg hroničara Bosne i Hercegovine - Hamdije Kreševljakovića.
Već smo pisali kako je Sarajevo dobilo vodovod i kanalizaciju dolaskom Austro-ugarske uprave. Taj dio možete pročitati OVDJE.
Za danas smo odlučili donijeti fakte o tome kako je uspostavljena institucija reisu-l-uleme.
Kreševljaković opisuje kako se već 1879. Zemaljkoj vladi koju je uspostavila Austro-ugarska monarhija obratilo 27 sarajevskih muslimana i to jednom 'predstavkom'.
"U kojoj traže da se za Bosnu i Hercegovinu postavi vjerski poglavica, koji će voditi brigu o vjerskim stvarima islamske zajednice i da se povjeri jednom Muslimanu nadzor nad upravom vakufa. Prvom dijelu ove predstavke udovoljeno je 1882.", piše Kreševljaković.
On navodi da je na osnovu jednog statuta, koji nije nikad objelodanjen, ustrojen Medžlisul-ulema kojeg je činio 'zbor svećeničkih učenjaka' s reisu-l-ulemom na čelu.
"Prvi reisu-l-ulema bio je Mustafa Hilmi efendi Omerović. Poslije njega bili su: hadži hafiz Mehmed Teufikbeg Azabagić (1894.- 1909.), hafiz Sulejman ef. Šarac (1910.-1913.) i hadži Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević (1914.-1930.). Godine 1883. organizirana je Privremena vakufska komisija, u kojoj je Vladu zastupao naročiti povjerenik. Svaki važniji rad ove Komisije bio je ovisan o pristanku vladina povjerenika", piše on.
I to je dovelo do određenihg problema tačnije 8. novembra 1885. godine kada je na zahtjev Zemaljske vlade, ova Komisija iznajmila groblja Šehitluke i Čekrekčinicu da se pretvore u parkove.
"To se protivilo običaju, oprli su se ovome Muslimani i obratili se 1886. predstavkom caru i kralju i tražili vakufsku samoupravu. Ovo je početak latentne borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju, koja se nastavila 1899., iako se u literaturi uzima kao početak te borbe godina 1899.", navodi Kreševljaković.
No, to je ostalo bez uspjeha.
"Godine 1894. uređena je Vakufska uprava. Privremenu vakufsku komisiju zamijenilo je Zemaljsko vakufsko povjerenstvo kao savjetujuća, i Zemaljska vakufska direkcija kao ekzekutivna vlast.
I dalje je ostao vladin povjerenik u vakufskoj upravi. Ova je reorganizacija izvedena na osnovu desetgodišnjeg iskustva; vlada je sazvala 1893. u Sarajevo jednu grupu muslimana koje je smatrala odanim i koja je izradila nacrt za ovu reorganizaciju. Iako su ovi ljudi uživali vladino povjerenje, ipak je ona i ovaj nacrt djelomično prekrojila i podnijela Ministarstvu, koje ga proglasi kao naredbu 10. jula 1894.", ističe Kreševljaković.
No, Muslimanski svijet nije bio zadovoljan s upravljanjem vakufskim dobrima prema ovoj naredbi i 1899. stupi s Vladom u otvorenu borbu za vjersko-prosvjetnu autonomiju.
"Ovo je zapravo nastavak već 1886. započete i vladinim prijetnjama prekinute borbe. U isto doba i srpski narod ovih zemalja vodio je s vladom borbu za istu stvar. Srbi i Muslimani su se uzajamno potpomagali. Srbi su dobili svoju vjersko- prosvjetnu autonomiju 1905., a Muslimani tek 1909. Dana 15. aprila 1909. sankcioniran je autonomni statut, koji je bosanskohercegovačke Muslimane stao velikih materijalnih i moralnih žrtava. U toku borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju došlo je do formiranja političkih stranaka bosanskohercegovačkih Muslimana", navodi Kreševljaković.
Po ovom statutu vakufskim imetkom upravljaju razne korporacije, a na čelu im je Vakufsko-mearifski sabor i njegov odbor.
"Sabor se sastaje svake godine u Sarajevu. Prvi put se ovaj Sabor sastao 22. novembra 1909.
Ulema-medžlis najviše je vjersko tijelo: njegove članove bira izborna kurija. Na čelu je Ulema-medžlisa reis-ul-ulema. Po ovom je statutu izabran za reis-ul-ulemu hafiz Sulejman efendija Šarac, koji je bio u svakom pogledu dostojan ove časti", opisao je Kreševljaković.
On opisuje kako je iz raznih zaklada vakufska uprava podigla više većih i manjih zgrada.
"A najznamenitije su: Vakufsko-mearifski dvor (1886. renesansa). Kiraethana (1888. arapski slog), Isabegova banja (1890.), Ajasbegov dvor, sada hotel 'Central' (1889. arapski stil), Mustajbegov dvor na Obali (1896.), Gazi Husrevbegov mekteb (1897.) i Islamsko sirotište (1912). I neke su džamije restaurirane: Husrevbegova, Careva i Ali- pašina. Najbolje je uspjela restauracija Ali-pašine džamije, što ju je izveo 189 arhitekt Ćiril Iveković. I neki samostalni vakufi podigoše lijepe zgrade, naročito Gazi Husrevbegov vakuf.
Uz to Vakufska uprava je izdržavala više mekteba, medresa, Darul-muallimin (1892-1919) i tri škole za ručni rad (vezivo), a od 1913. i Muslimansko sirotište za mušku djecu (otvoreno 17. januara 1913.).
Od 1909. Sarajevo je opet sjedište muftije za sarajevsko okružje. Ovo je mjesto bilo dokinuto 1882. jer je reis-ul-ulema bio ujedno i sarajevski muftija.
Vakufska je uprava izdala i nekoliko svojih proračuna, koji su danas izvori prvog reda za proučavanje vakufa u Bosni i Hercegovini", napisao je Kreševljaković.
