Kroz svoju dugu i turbulentnu historiju Sarajevo je prolazilo kroz različite faze. Od barbarskog razaranja to kulturnih, infrastrukturnih i svakih drugih preporoda.
U svemu tome, pojedini periodu se romantiziraju, a neki demoniziraju. Sve u svemu, svaki od njih obilježio je glavni grad BiH na svoj način i doprinio da Sarajevo danas izgleda kako izgleda.
Period koji bi se mogao nazvati sarajevskom renesansom svakako je početak austrougarske vladavine. Bosna i Hercegovina i Sarajevo u tom kratkom ali važnom periodu dobilo je sve ono što čini državu i grad modernim. Sarajevo je zahvaljujući toj aneksiji ustvari evropska metropola.
Možda i najljepše i najdetaljnije zapise tog vremena objavio je čuveni historijograf i hroničar vremena Hamdija Kreševljaković.
Raport će u novom serijalu koji će biti objavljivan nedjeljom donositi najzanimljivije dijelove njegovih zapisa koji govore o razvitku Sarajeva iz kasabe u metropolu za tadašnje standarde.
U ovom dijelu donosimo zapise o tome kako je nastao vodovod, kanalizacija i javna rasvjeta.
Kreševljaković piše u svojim zapisima kako je Sarajevo, kao i danas, bogato pitkom vodom. No, to Osmanlije očito nisu znale iskoristiti, pa su Ausrougari zatekli primitivne i zastarjele vodovode. Njih ukupno 58.
"Okupacija je zatekla 58 starih primitivnih vodovoda, a duljina svih cijevi iznosila je preko 49 km. Još dvanaest godina iza okupacije opskrbljivali su ovi vodovodi naš grad, a tek onda pristupilo se izgradnji modernog vodovoda. Od 1889. do 1918. dovedena je voda u grad sa više strana", piše Kreševljaković.
On navodi da je voda naprije dovedena sa vrela Mošćanice, odakle nam i danas dolazi dio vode.
"Najprije je dovedena voda sa vrela Mošćanice, što leži nekih 7 km daleko od centra, na sjeveroistočnoj strani grada, na podnožju Velike Njive. Samo je glavno i najjače sporedno vrelo uzeto u ovaj vodovod; prvo leži 826,12, a drugo 823,65 metara nad morem. Na ovim su mjestima podignute dvije izvorske kuće (Quellenhaus). U gradu su sazidana dva rezervoara, jedan blizu Višegradske kapije (708,5 m nad morem), a drugi kod Žute tabije (627 m). Radovi su otpočeli 8. jula 1889., a dovršeni 15. oktobra 1890. Troškovi su iznosili oko milion kruna. Bivši C. kr. vojni erar dao je Općini 160.000 k., a Vakuf 100.000 k. kao pripomoć 48) dok je ostali dio troškova namiren od zajma što ga je Općina podigla", piše Kreševljaković.
Zanimljivo je da se Općina Sarajevo i tada zaduživala za obnovu vodovoda, kao i danas kada Vlada KS ima ogroman zajam kod EBRD-a za obnovu dotrajale vodovodne mreže.
Kreševljaković dalje opisuje:
"Godine 1895. uzeto je u ovaj vodovod i vrelo Crnil, što leži ispod sela Donje Biosko. Sljedeće godine uzeto je u našu vodovodnu mrežu vrelo na Bregovcu, čijom je vodom opskrbljen jedan dio grada na lijevoj obali Miljacke. Novo Sarajevo opskrbljeno je vodom iz Kovačića (1901.). Ovaj je vodovod proširen 1910. Godine 1909. uzeto je u gradski vodovod i vrelo Berkuša".
Situacija sa kanalizacijom bila je još gora. Ono što je zatekla nova austrougarska uprava nakon povlačenja Osmanskog carstva bilo je katastrofalno i u današnjim okvirima bi se to tretiralo kao ekološka i epidemiološka bomba.
Kreševljaković to ovako opisuje:
"Do uvođenja moderne kanalizacije bio je grad ili nikako ili vrlo oskudno kanaliziran jednostavnim jarcima, od koji su neki bili čak otvoreni. Posljedica ovakve kanalizacije bila je inficirano tlo, usljed čega su se javile razne epidemije, koje se nisu mogle istrijebiti".
Dakle, potrebno je zamislitiiiii kako je kanalozacija tekla otvorenim kanalima, nesnosan smrad koji se širo gradom. Sve to rezultiralo je zutrovanim tlom na kojem su se sijale razne vrste voća i povrća. To je dovelo do ogromnog broja bolesti.
Kako Kreševljaković navodi, popravak starih kanala počep je već 1879. godine. Dakle, godinu nakon aneksije, što govori o hitnosti problema.
"Popravljeni su i izgrađeni novi kanali, što su vodili od Gazi Husrevbegove banje niz Čemalušu i Ferhadiju, pa ispred Nove pravoslavne crkve kroz Čeirdžik i svedeni u Miljacku kraj Ćuprije Šejtanije (danas most Čovanija kod Glavne pošte)", navodi Kreševljaković ističući kako su radovi završeni 1903.
"Duljina svih kanala iznosila je preko 45 km. Modernom kanalizacijom konačno su otklonjena gnijezda zaraznih bolesti: Potok, Patke ul. i Mlini na desnoj, a Bistrik na lijevoj obali Miljacke", zapisao je Kreševljaković.
