Prof. dr. Kemal Dizdarević napisao je novu kolumnu za naš portal Bhdoktor.ba. Prenosimo je u cijelosti:
Postoji jedna neobična i važna funkcija ljudskog mozga, a to je generiranje optimizma.
Kako je ustvrdio nobelovac Kahnemann, optimizam je najvažnija kognitivna predrasuda. Optimizam je sklonost vjerovanju da će budućnost biti mnogo bolja od prošlosti i sadašnjosti. Ova sklonost nas može voditi u pogrešne kalkulacije, ali ujedno i štititi i gurati naprijed. Optimistični ljudi imaju konekciju sa sopstvenom intuicijom što im olakšava putovanje kroz život. Optimisti su uvijek u stanju osmisliti bolju alternativu gruboj realnosti i duboko vjerovati da tu alternativu mogu dosegnuti.
Kada prosječan ljudski mozak zamisli budućnost, čak i banalni životni događaji mogu izgledati dramatično bolje. Očigledna je naša generalna tendenca ka optimizmu. Ali je potpuno nejasno da li je ova sklonost ka optimizmu posljedica strukture i arhitekture našeg mozga.
Neuralne mreže odgovorne za pamćenja vjerovatno nisu evoluirale samo za memorijske funkcije. Funkcionalno jezgro memorije je djelimično odgovorno i za procese anticipiranja i zamišljanja budućnosti, te ima funkciju u pripremi individue za ono što dolazi. Memorijske neuralne mreže nisu dizajnirane za perfektnu reprodukciju događaja iz prošlosti, ali pomažu u konstruiranju vizije budućnosti u našem umu koja je zasnovana na prošlosti.
To objašnjava zašto se neki detalji iz prošlosti brišu, a drugi urezuju u naš um, te zašto se samo parcijalno sjećamo događaja iz prošlosti.
Pamćenje je rekonstruktivno, a ne reproduktivno. Ne pamtimo i ne reproduciramo egzaktno događaje već izvlačimo dijelove informacija iz našeg pamćenja i onda ih pretvaramo u smislenu cjelinu. Naša memorija je u većini slučajeva dovoljno pouzdana da možemo održavati svoj svijet koherentnim. Međutim, često je naša memorija sklona greškama, ponekada do te mjere da sjećanje postaje osnova konfabuliranja, odnosno izmišljanja prošlosti baziranog na izmijenjenom i pogrešnom sjećanju.
Ponekad, izvlačenje fragmenata sjećanja stvara samo naizgled smislenu cjelinu. Ustvari ona postaje smislena samo za onoga ko rekonstruira svoje sjećanje, ali istovremeno potpuno haotična za objektivnog, vanjskog posmatrača. U tim slučajevima, fragmenti sjećanja mogu postati elementi paranoične konstrukcije, posebno ako se njihovo definitivno sintetiziranje, radi zamišljanja budućnosti, odvija na iskrivljen način koji je baziran na prethodnom predubjeđenju zasnovanom na pogrešnom tumačenju značenja prošlosti.
Naše sjećanje je skrojeno prema našim očekivanjima i našem unutrašnjem biasu. U lancu ljudi koji prepričavaju neku priču kontinuirano dolazi do sitnih grešaka koje su obojene osobinama trenutnog prenosioca priče, svaki pojedinac pomalo mijenja priču shodno svojim unutrašnjim predodređenjima, tako da priča, na kraju, često bude potpuno različita od originala. Kada je zajednica relativno mala, kao naša, a bazirana na traču kao nacionalnom sportu, onda veliki dio priča koje pričamo postaju samo izvitopereni odbljesci početne priče.
Najupečatljivija sposobnost ljudskog mozga je kognitivno (mentalno) putovanje kroz vrijeme, odnosno mogućnost da se unutar našeg uma krećemo naprijed i nazad u vremenu i prostoru. Mi možemo promišljati događaje koje smo iskusili jučer, a onda odmah razmišljati o našim planovima za sutra. Ovaj kapacitet za vizijom, koja nije ograničena vremenom i prostorom, je bio krucijalan za našu evoluciju i opstanak, ali je isto tako kritičan za naš svakodnevni život.
Kognitivno putovanje kroz vrijeme nam dozvoljava da planiramo unaprijed. To je rezultat komunikacije prefrontalnog korteksa sa rostralnim anteriornim cingulatnim korteksom, hipokampusom i amigdalom. Ali naša anticipacija ima i svoju cijenu: svjesnost o vlastitoj smrtnosti. Ova uznemirujuća spoznaja smrtnosti ima snažan potencijal ometanja individue u njenim svakodnevnim aktivnostima. Efikasna strategija kojom naš mozak može prevazići ovaj paradoks je kognitivnog putovanja kroz vrijeme udruženo sa iracionalnim optimizmom. Vizija budućnosti se djelimično oslanja na hipokampus koji je značajan za epizodno pamćenja (pamćenje za događaje, avanture, vremensko-prostorne odnose). Oštećenje hipokampusa uzrokuje dva mentalna deficita: defekt pamćenja i nemogućnost da se izgradi detaljna slika budućih scenarija.
Skeniranje mozga pokazuje da memoriranje i anticipiranje bude iste regije u mozgu, dominantno hipokampus koji je funkcionalni link između cingulatnog girusa (definitivna obrada emocija i osjećaja) i hipotalamusa koji je centar našeg unutrašnjeg univerzuma i sjedište naše energije koju bi mogli nazvati dušom.
Eleanor Maguire je 2007.godina pokazao da ljudi sa amnezijom imaju poteškoće u zamišljanju budućnosti. Oštećenje hipokampusa, u temporalnom lobusu mozga, dovodi do amnezije, te ovi pacijenti imaju teškoće u prizivanju događaja iz prošlosti, ali istovremeno nisu u stanju anticipirati. Naprosto, oni ne uspijevaju zamišljati budućnost na način na koji to rade zdrave individue. Razlog leži u činjenici da su iste regije mozga zadužene za sjećanje na prošle događaje i na zamišljanje budućnosti. Oni koji normalno zamišljanju buduće scenarije tj anticipiraju, imaju i normalnu memoriju.
Ako pacijent tvrdi da ima amneziju, a bez problema anticipira, to je znak da simulira ili agravira amneziju.
Danas se smatra da je glavni zadatak autobiografske memorije da zamišlja budućnost. Zato je ona evolutivno postala rekonstruktivna, a ne reproduktivna. Uzimamo sitne fragmente prošlosti i slažemo ih u viziju budućnosti, tako da na osnovu onog prošlog i njegovih konzekvenci predviđamo šta će nam se dešavati u budućnosti.
Mi ne živimo u haotičnom univerzumu jer postoje zakoni prirode. Živimo u determiniranom sistemu u kojem svaki segment nosi određeni stepen neizvjesnosti u svojoj prognozi. Slično je i sa našim mozgom. Kada gledamo mozak kao koherentan i cjelovit sistem vođen njegovim intrinzičkim zakonima, prije nego kao strukturalni skup sastavljen od razjedinjenih dijelova, onda nam slika našeg unutrašnjeg unverzuma postaje još više povezana.
Mi kreiramo vlastite šanse u beskrajnom univerzumu samo zahvaljujući našem mozgu, koji određen zakonima prirode putuje kroz vrijeme generirajući optimizam.
