Neokorteks (kora velikog mozga) je prisutan samo kod sisara. Kao što smo ranije istakli, tokom ljudske evolucije, uglavnom se ekspandirao neokorteks, a ne cijeli mozak. Shodno pomenutoj činjenici, talamus predstavlja kapiju samo prema neokorteksu, a ne i prema čitavom moždanom korteksu. Neokorteks je podjeljen u Brodmannove zone, prema njemačkom neuroanatomu koji je 1909. godine publicirao njegovu citoarhitektonsku mapu. Ova mapa je još uvijek aktuelna i prezentira 43 distinktne regije ljudskog neokorteksa, piše dr. Dizdarević za BHdoktor.ba.
Dodatno, neurohirurg Wilder Panfield je precizno mapirao neokorteks mozga i pokazao koji dio motorne i somatosenzorne kore mozga odgovara određenom dijelu našeg tijela. On je stimulirao neokorteks električnom strujom tokom neurohirurških operacija koje je izvodio nad budnim pacijentima sa epilepsijom (etabliranje tehnike ‘Awake Surgery'). Na ovaj način je operirao 400 pacijenata. Dokazao je da je naše tijelo reprezentirano na površini našeg mozga u obliku homunculusa (malog čovjeka). Ovaj čovječuljak je karikaturalna predodžba našeg tijela u našem mozgu. Interesantno, najveća prezentacija pripada jeziku, usnama i ručnim prstima, tako da čovječuljak ima neproporcionalno velike ruke i lice u odnosu na ostali dio tijela. Razlog leži u činjenici da ovi dijelovi tijela imaju najveći broj nervnih završetaka. Znamo, usne i jezik su bitni i u uvodu u sam proces reprodukcije, koja predstavlja osnovni biološki smisao postojanja.
Sadržaj korteksa se mijenjao tokom evolucije ali njegova osnovna struktura nije. Primordijalni neokorteks dominantno sadrži tri tipa korteksa: primarni senzorni, sekundarni senzorni i motorni. Kada govorimo o ekspanziji korteksa kod sisara tokom evolucije, mislimo na to da su se regije između ova tri tipa korteksa ekspandirale. U ljudskom mozgu je znatan broj ovih područja evoluirao u kompleksne kortikalne zone, posebno u čeonim i sljepočnim lobusima. Ova područja su ustvari asocijativne zone neokorteksa koje su se evolutivno kasno razvile i koje su karakteristične za mozak primata. Izranjanje uma, koji implicira naša nevidljiva mentalna stanja kao što su želje, nastojanja, anticipacije i uvjerenja, korelira sa ekspanzijom prefrontalnog korteksa.
Kada se rodimo naš mozak ima elongiran izgled. Kako rastemo mozak počinje da se zaokružuje i na kraju poprima globularni oblik. Poređenja radi, neandertalci su se također rađali sa mozgom koji je imao izduženu formu, ali se kod njih mozak nije mijenjao tokom odrastanja, tako da mozak odraslog neandertalca nije dobijao globularni oblik. Neandertalci su zadržavali, tokom života i sazrijevanja, isti oblik mozga kakav su imali na rođenju, zadržavajući obrazac razvoja kakav danas vidimo kod čimpanze.
Neandertalci su imali prosječno veći mozak od nas, ali naše kognitivne sposobnosti su neuporedivo naprednije. Objašnjenje za ovu činjenicu je kompleksnost prefrontalnog korteksa Homo sapiensa, te unutrašnja organizacija neuralnih mreža u mozgu Sapiensa koje uključuju i kompleksne konekcije između različitih moždanih regija.
Iako samo nekoliko gena dijeli modernog čovjeka od neandertalca, evolucijom smo stekli važne kompetitivne prednosti u odnosu na neandertalce. Kao što rekosmo, najznačajnija prednost Sapiensa je prefrontalni korteks. On daje loptasti (globularni) oblik adultnom ljudskom mozgu i što je još važnije, on je morfološka baza za našu sposobnost anticipiranja i mentalnog putovanja kroz vrijeme korištenjem kognicije. Prefrontalni korteks je odgovoran i za radnu memoriju, koja se odnosi na sposobnost da u umu zadržimo činjenica esencijalne za kompletiranje nekog zadataka ili za riješavanje problema. Radna memorija je egzekutivna funkcija koja omogućava sve ostale intelektualne napore. Prefrontalni korteks je također važan za samospoznaju i introspekciju što je integralni dio naše svjesnosti.
Unutrašnji (medijalni) dio prefrontalnog korteksa se aktivira kada stupamo u interakciju sa drugima ili mislimo o drugima. Međutim, ako mislimo o predmetima ne bilježi se aktivacija ovog dijela prefrontalnog korteksa. Kada stupamo u interakciju sa ljudima iz grupe koju doživljavamo kao ‘našu' ova aktivacija je intenzivnija nego u slučaju kada imamo interakciju sa ljudima iz grupe koju doživljavamo kao 'njihovu'.
Percepcija i doživljaj razlike između naše i njihove grupe je osnova iz koje se može roditi ljudska brutalnost. To se dešava kada ova percepcija eskalira u proces dehumanizacije onog drugog. Uistinu, osnova ljudske brutalnosti je dehumanizacija drugog. Dehumanizacija može da se prezentira u spektru, od vrlo suptilne pri čemu nesvjesno prihvatamo da identificiramo nekoga kao pripadnika druge, nama odbojne grupe, pa do vrlo izražene dehumanizacije koja je rezultat sistematske propagande protiv drugog pri čemu drugi više nije ljudsko biće već postaje samo predmet na koji se prestaje aktivirati naš medijalni prefrontalni korteks.
Temeljna dehumanizacija drugog kroz sistemsku propagandu je bila osnova holokausta, ali i genocida u Ruandi i Srebrenici. Moći drugog tretirati samo kao predmet koji smeta i biti brutalan prema njemu u zastrašujućem opsegu je posljedica pripreme koja se odvija svjesno od strane gospodara, a koja se istovremeno nesvjesno upija u neuronske mreže mozga gospodarevih nekritičnih podanika. Kasnije ova nesvjesna percepcija drugog kao predmeta, postaje osnova za mržnju prema tom ometajućem i beznačajnom, dehumaniziranom objektu koji u očima mrzitelja ima samo ljudsku formu, ali ne i ljudsku suštinu.
U svakodnevnom životu, što znači u svakom potencijalnom socijalnom kontekstu svakog pojedinca, ovaj obrazac dehumaniziranja drugog je moguć i iznenađujuće često se dešava bez obzira koliko taj drugi do nedavno bio naš i nama blizak.
Bočno-gornji (latero-dorzalni) dio prefrontalnog korteksa nam omogućava fleksibilno mišljenje i apstrakciju, a posebno je bitan u dekodiranju emocija drugih ljudi koje se dominantno odvija kroz prepoznavanje njihove facijalne ekspresije putem nesvjesnog i automatskog mehanizma ‘miroriranja' (kopiranja poput odraza u ogledalu) facijalne ekspresije drugog što nam pomaže da shvatimo šta taj drugi osjeća.
Ako reagiramo na drugog kao da je predmet onda nismo sposobni dekodirati njegove emocije putem facijalog miroriranja. Ovo je snažan dokaz nepostojanja empatije u takvim odnosima.
U slučaju da drugi funkcionira na nivou amigdale onda i ne može biti empatije. O tome ćemo u drugom tekstu. O amigdali, tom čudesnom bademastom jezgru sive mase u dubini sljepočnog režnja mozga, koja evolutivno predstavlja jednu od najstarijih zona velikog mozga i ujedno primordijalni emotivni centar koji generira emocije kod životinja i 'fight-or-flight' odgovor. Amigdala, kao centar straha, je naš spasilac, ali ujedno može postati i naše prokletstvo i to u slučajevima kada je previše autonomna i nedovoljno kortikalno inhibirana.
Ako drugi agresivno atakira na naš život i identitet, ponovo nema empatije jer je empatija uglavnom rezervirana za drugog čovjeka koji pati i kojeg boli njegova unutrašnja muka, a ne onoga koji traži opravdanje za svoju ranije načinjenu agresiju prema nama.
U ovom kontekstu svoj prostor nalazi kako individualna tako i masovna (politička) propaganda, koja nas pokušava uvjeriti da taj drugi uistinu ne zaslužuje empatiju jer je samo agresor na naš identitet ili život, a ne biće kojeg također nešto boli.
Bol nema svoju reprezentaciju u nekoj pojedinačnoj zoni mozga već u nekoliko različitih regija koje rade sinhrono kroz moždane neuronske krugove. Ova aktivnost se sumira u bolni matriks koji je ključan za našu konekciju sa drugima. Emotivna obrada bola je neokortikalna funkcija i veoma je bitna za naš doživljaj bola. Ovo važi ne samo za fizičku već i psihičku bol. Uklanjanjem emotivne komponente bola, psihička bol praktično iščezava, a fizička se svodi na čisto egzistencijalno upozorenje da se pomaknemo iz bolne situacije.
Kada drugog boli, naš moždani emotivni matriks počinje da reagira. Dok gledamo povrijeđenog čovjeka kojeg boli, naš neuronski emotivni krug u mozgu se aktivira kao da nas same boli, s tim da mi ne osjećamo njegovu fizičku bol. Ako je taj drugi pripadnik naše grupe, ta aktivnost u našem mozgu postaje intenzivnija.
Prepoznavanje tuđe boli, za koju je preduslov interakcija sa drugim, je osnova empatije. Prefrontalni korteks velikog mozga Sapiensa, koji je evoluirao između primordijalnih regija korteksa sisara, u sebi nosi osnovne elemente naše ljudskosti, ali i naše brutalnosti. On nas dijeli od ostalih primata, kao i od drugih evolutivnih formi ljudi koje smo još davno poslali u nepovratni nestanak.