Stanovnik Gostomela Eduard Lisovisk proveo je sedmicu u agoniji u prepunom skloništu nakon što mu je snajperista pogodio nogu tokom evakuacije.
Dva besana dana nakon što je Eduard odveden u podrumsko sklonište, dok mu je butna kost razbijena metkom ruskog snajperista, u posjeti su mu došli upravo vojnici iz jedinice koja ga je upucala. Jako granatiranje napolju prikovalo je njega i desetine komšija u skučenu zemunicu, gdje je proveo sedmicu dana u agoniji, čekajući priliku da pobjegne iz komšiluka koje je nekada nazivao domom, piše Guardian.
Ruski vojnici su stajali iznad čovjeka kojeg su povrijedili, sa njegovom nogom vezanom zavojima otkinutim sa posteljine i držanim na mjestu improvizovanom udlagom, i rekli Lisovisku: „Došli smo da vas zaštitimo."
Njegova žena Irina, nezaplašena puškom, upitala ih je: „Zaštitite nas od čega? Od naših domova?" Lisovisk je upucan dok je evakuisao nju i starijeg komšiju iz njihove stambene zgrade prekoputa balkona, nakon što je kamera snimila ruske vojnike u hodniku.
Jedan metak ga je pogodio u nogu dok je stajao na ivici gomile pored vrata skloništa za bombe, nakon drugog pokušaja evakuacije. Osim njega, niko drugi nije povrijeđen. Nakon što je Lisovisk proveo dan u agoniji, bez lijekova protiv bolova i antibiotika, njegova supruga je otišla da zatraži pomoć od ruskih vojnika. „Rekli smo da smo povrujeđeni i da nam trebaju stvari poput deka i jorgana“, rekla je ona za Observer.
Pustili su je nakratko da se vrati u stan, na kojem su bila razvaljena vrata i koji je bio ispunjen sa 10 ruskih oficira, a zatim su poslali ljekara, koji je Lisoviskom promijenio zavoje, dao mu jednu dozu antibiotika i otišao. Nije bilo ponude za dalji medicinski tretman ili evakuaciju, a petog dana nakon pucnjave, Lisovisk je imao groznicu. Irina je ponovo izašla da potraži još jednu turu lijeka.
„Bilo je užasno, jer su bili na našoj teritoriji i morali su da se osjećaju kao da nam pomažu, ali nisam imala drugog izbora nego da pitam“, rekla je.
Tokom tog dugog patnje, bol njegove slomljene noge ublažili su samo hrabrost i velikodušnost komšija koji su rizikovali granatiranje i pucnjavu da bi pročešljali svoje stanove u potrazi za lijekovima protiv bolova. Lisoviski i njihovi susjedi su uronjeni u najintenzivniji užas ruske invazije na Ukrajinu od početka rata, zbog geografskog položaja. Živjeli su u Gostomelu, kijevskom studentskom gradu pored istoimene teretne zračne baze, koju je Rusija pokušala da zauzme od prve noći rata, i oko nje se borila danima.
Čečenske trupe poznate po svojoj nemilosrdnosti bile su dio misije, pokrenute su tako brzo da su stanovnici jedva imali vremena da razmisle o bjekstvu prije nego što je bitka u punom jeku zahvatila njihov grad.
Sedmicu prije povrede, Lisovisk je bio svjedok i zabilježio na fotografijama i videosnimcima zločine koji su se odvijali oko njega. Njegove slike i svjedočenja čine moćan i neobično sveobuhvatan dnevnik tih krvavih dana na području koje je sada pod ruskom kontrolom. Oni također pružaju važne vizuelne dokaze o zločinima koji su naširoko izvještavani, ali rjeđe sačuvani na videosnimcima ili na fotografijama, zbog straha i ruske konfiskacije telefona. Ovo uključuje pucanje na civile dok su pokušavali da pobjegnu.
U nasilnim danima koji su uslijedili, Lisovisk, bivši građevinski radnik, nastavio je da dokumentuje kako se rat odvija oko njega.
Izbjeglice koje beže iz okupiranih područja više puta su opisivale ruske vojnike kako navodno pucaju na njihove automobile, čak i kada su obilježeni bijelim zastavama ili nose znakove na kojima piše „djeca“, i vide napuštena vozila sa tijelima unutra. Jedan video koji je snimio sa autoputa izvan grada prikazuje očigledne dokaze masakra. Sedam civilnih automobila, izrešetanih rupama od metaka, napušteno je pored puta. U jednoj tamnocrvenoj Ladi ključevi i dalje leže na krvavim sjedištima, iako su svi mrtvi ili povrijeđeni putnici odneseni, prenosi Guardian.
Kako se bitka pogoršavala, zalihe hrane su počele da ponestaju. Eduard je snimio radnike iz kabineta gradonačelnika Jurija Prilipka kako daju tegle sa povrćem, krompirom i drugom hranom zarobljenim stanovnicima i pitao zašto su umjesto toga nisu dijelili oružje kako bi se stanovnici mogli boriti.
„Rekli su mi da su Rusi zauzeli bazu Nacionalne garde u Hostomelu gdje je bilo skladišteno sve oružje, tako da nije bilo oružja za izdavanje. Pet dana kasnije, Prilipka su ubili okupatori dok je dijelio hljeb civilima.
Ruski tenkovi su 3. marta ušli u grad, a vojnici su počeli da postavljaju bazu na gradilištu u blizini kuće Lisoviskih. Te noći su se uselili u stambeni blok. Na snimcima videonadzora se vide muškarci u vojnoj kamuflaži kako lupaju po hodniku, a par je vidio kako je grupa postavila nešto ispred svojih vrata, za šta su se plašili da je spojna žica. Njihova kuća bila je u prizemlju, pa su sljedećeg jutra odlučili da se popnu preko svojih balkona kako bi pobjegli u sklonište za bombe preko puta. Kada se dan vratio, Lisovisk je prvo pomogao svojoj 59-godišnjoj ženi da ode u sklonište, a zatim se vratio po starijeg komšiju na istom spratu.
Nakon toga odvojio je trenutak izvan skloništa da telefonira, a dok je stajao mirno, snajperista je povukao okidač.
„Pogodilo me je, a noga mi se samo srušila u stranu. Izgledalo je kao da imam dva koljena“, rekao je Lisovisk, govoreći iz svog bolničkog kreveta u Biloj Cerki, gradu južno od Kijeva koji je pošteđen intenzivnih borbi.
Odveden je tamo na liječenje jer su njegove povrede složene i ljekari kažu da će mu trebati više operacija da bi ponovo mogao da koristi nogu; kost je bila razbijena.
"Vikao je i samo pao", rekla je Irina, koja je stajala pored njega. "Uspjeli smo tek da ga odvučemo u sklonište".
Komšije su pomogle da previju ranu . Par je slao poruke prijateljima, tražeći hitnu pomoć jer nisu mogli da dođu do hitne pomoći. Potom su isključili mobitele i sakrili ih iza tegli kiselog povrća, nakon što su ih ljudi u podrumu upozorili da su Rusi ljudima oduzimali telefone.
"Nekim ljudima su uzeli telefone, au drugim slučajevima samo iščupali SIM kartice", rekla je Irina Lisovisk. Kada su ruski vojnici došli, Lisovisk je ležao na podu, očigledno nepokretan i u strašnim bolovima, ali su muškarci držali prste na obaraču.
Za više od sedmicu borbi, porodica Lisovsksu je samo jednom vidjela mali odred od šest vojnika u ukrajinskim uniformama.
"Vidio sam ruskog snajperistu. Oči u oči, 20 metara od nas, on je bio u stambenom bloku iznad", rekao je.
Nakon stanovnicima Gostomela je konačno rečeno da mogu da se evakuišu kroz humanitarni koridor; većina je otišla pješke do sabirnog mjesta. Ali Lisovisk nije mogao da hoda i morao je da leži, te nije mogao naći mjesto u automobilima koji su evakuisali civile. Sljedećeg dana su kartonom zakrpili prozore na komšijinom bombardovanom minibusu i položili ga na pod – početak njegovog dugog puta ka oporavku.
