Najnovija studija objavljena u časopisu JAMA sugerira da bi omjer struka i bokova (WHR) mogao biti pouzdaniji prediktor ozbiljnih zdravstvenih problema poput raka, srčanih bolesti i smrtnosti u poređenju s indeksom tjelesne mase (BMI), koji se suočio s kritikama zbog mogućnosti zavaravanja i nanošenja štete.
Istraživači, predvođeni dr. Guillaumeom Paréom, profesorom medicine na Univerzitetu McMaster, nastojali su identificirati najučinkovitiju metriku za procjenu čimbenika rizika za hronične bolesti. Procijenili su tri metrike – WHR, BMI i indeks masne mase (FMI) – i nastojali pronaći onu s najjačom i najdosljednijom vezom sa smrtnošću.
Studija je analizirala podatke približno 400.000 pojedinaca, prosječne dobi od 60 godina, dobijene iz UK Biobank. Koristeći metodu nazvanu Mendelska randomizacija, istraživači su u svojoj analizi uzeli u obzir genetske varijacije povezane s pretilošću. Zaključili su da bi najprikladniji marker pohranjene tjelesne masti trebao imati čvrstu, uzročnu i dosljednu vezu sa zdravstvenim ishodima.
Nalazi su pokazali da je WHR imao najsnažniju i najdosljedniju povezanost sa smrtnošću od svih uzroka i smrtnosti od specifičnog uzroka, posebno kod muškaraca. Studija je također ukazala na potencijalno uzročnu vezu između WHR-a i smrtnosti.
Međutim, Ryan Glatt, viši trener za zdravlje mozga i direktor FitBrain programa, ukazao je na ograničenje studije – ona se isključivo fokusirala na europske uzorke bijele rase, koji možda ne predstavljaju u potpunosti širu populaciju.
Paré se zalagao za umirovljenje BMI-a, tvrdeći da WHR daje tačniju mjeru tjelesne masti. Objasnio je da BMI ne uzima u obzir sastav tijela i ima tendenciju pogrešnog predstavljanja mršavosti kod nižih osoba i pretilosti kod viših.
BMI se kritizira jer ne pravi razliku između mišića i masti, što ga čini manje prikladnim za one sa značajnom mišićnom masom. Također, može podcijeniti postotak tjelesne masti, što dovodi do netačnosti u procjeni težine.
Unatoč potencijalnim prednostima usvajanja WHR-a, Paré je priznao izazov u odmicanju od duboko ukorijenjene upotrebe BMI-a u kliničkoj praksi. BMI igra ulogu u određivanju podobnosti za barijatrijsku hirurgiju i dijagnosticiranju određenih poremećaja prehrane.
Glatt je predložio da se, iako BMI i dalje može biti vrijedan pokazatelj zdravlja, ne bi trebao koristiti izolirano. Druge demografske podatke i podatke o biomarkerima treba uzeti u obzir pri procjeni cjelokupnog zdravlja osobe.
Izračunavanje WHR-a uključuje mjerenje obima struka i bokova. WHR manji od 0,95 kod muškaraca i manji od 0,80 kod žena općenito se smatra manjim rizikom za zdravstvene probleme poput bolesti srca. Međutim, ovi kriteriji mogu zahtijevati prilagodbe na temelju rase i etničke pripadnosti. Stručnjaci preporučuju dosljednu praksu mjerenja, uključujući mjerenje u isto doba dana i održavanje pravilnog držanja.
Ukratko, studija podržava WHR kao pouzdaniji pokazatelj zdravstvenih ishoda u usporedbi s BMI-em, iako prijelaz s BMI-a na WHR u kliničkoj praksi može predstavljati izazove. Iako je WHR koristan alat, treba ga koristiti zajedno s drugim informacijama za točnu procjenu rizika od bolesti.