Prvi su stigli već pola sata prije termina. Svake srijede beskućnici mogu jesti, piti, ugrijati se i koristiti toalet u crkvenom predvorju zajednice Tabor u Berlinu. Tu im također nude topli obrok. Još se može osjetiti miris da je noć prije na tom mjestu spavalo mnogo ljudi. Crkva jednom sedmično već 30 godina nudi mjesta za spavanje beskućnicima. U prosjeku u predvorju crkve prenoći četrdesetak ljudi. Ponekad ih bude šezdeset. Dobiju nešto za jelo. A dva ljekara volontera njeguju povrijeđene ljude ili bolesnike.
Sabine Albrecht je župnica zajednice Tarbor. "Neki su u vrlo lošem stanju", kaže ona. Gosti koji prenoće razlikuju se, dodaje ona, od onih koji dolaze u kafić srijedom. Mnogi dolaze iz istočne Evrope, neki čak i rade, u lošim radnim uvjetima, napominje ona. Nekoliko ih je, kaže, imalo problema s ovisnošću, bili su žrtve nasilja, imaju psihičke bolesti. Albrecht govori o čovjeku koji je tu spavao dvadeset godina. Na pitanje kako se nosi sa svim tim, ona kaže: „Sindrom onoga tko pruža pomoć ne pomaže. Moraš biti čvrst i ne shvatati to osobno,” kaže Albrecht.
To znači moći se nositi i s agresivnim, pa i grubim ljudima. Za to su potrebne osobe poput Margot Moser, koja je od samog početka pomagala u organizaciji pružanja pomoći beskućnicima. Ova 79-godišnjakinja pruža pomoć skupa s još 20 drugih osoba. Možda zato što je sama oduvijek morala izaći na kraj s malo novca, želi pomoći, ali također nema iluzija. „Za neke je to glupost: usele se kod nekoga, odreknu se stana, onda je sve gotovo – i oni su na ulici", objašnjava ona uobičajeni obrazac. A onaj ko danas izgubi stan, ne nalazi novi tako brzo.
"Beskućništvo je ozbiljan društveni problem", rekla je za DW Werena Rosenke, izvršna direktorica Savezne radne grupe za pomoć beskućnicima (BAG W). Ona kaže da je glavni razlog premalo stanova za koje ljudi mogu platiti najam.
BAG W je njemačka nacionalna krovna organizacija za pružanje usluga hitne pomoći kada je riječ o smještaju. Prema njihovim posljednjim projekcijama za 2022. godinu, u Njemačkoj je 607.000 ljudi bez stalnog krova nad glavom. Od toga ih je oko 50.000 živjelo na ulici bez ikakvog smještaja. Savezni zavod za statistiku evidentira samo osobe koje imaju neku vrstu smještaju i dolazi do 372.060 osoba.
Razlika u odnosu na statistiku Saveznog zavoda za statistiku leži u načinu brojanja. BAG W bilježi brojke za cijelu godinu, a ne na neki ključni datum. Također se računa i skriveno beskućništvo. Dakle one ljude bez vlastitog stana koji spavaju na kauču kod prijatelja, članova obitelji ili stranaca.
Unaprijed spriječiti da neko izgubi stan
Za Werenu Rosenke stvari ne bi ni trebale doći do te tačke. "Prevencija je najvažnija stvar. Moramo prije svega spriječiti ljude da izgube stan. Mnogi ljudi ni ne znaju da mogu podnijeti zahtjev za stambenu naknadu ili kako se mogu prijaviti za socijalnu pomoć", kaže Rosenke.
Werena Rosenke smatra, piše Deutsche Welle, da postoje mnoge mjere koje bi mogle spriječiti beskućništvo, a koje su brze i uopće nisu tako preskupe.
Izgradnja socijalnih stanova je ključ svega
Cilj savezne vlade bio je izgraditi 400.000 novih stanova godišnje. Od toga bi 100.000 trebali biti socijalni stanovi. Međutim, Vlada je miljama daleko od tih ciljeva. Za Werenu Rosenke to je ionako bio samo skroman cilj: 100.000 socijalnih stambenih jedinica godišnje - kako je obećala "semafor-koalicija” - ne bi na odgovarajući način spriječilo nedostatak povoljnih stanova.
Osim socijalnih stanova, bilo bi potrebno još 100.000 povoljnih stanova. "Samo oko 25.000 novih socijalno povezanih stanova stvoreno je posljednjih godina", žali se šefica BAG W-a. Rosenke poziva na fiksne kvote za beskućnike u socijalnim stanovima. Zbog predrasuda, kako kaže, ono često niti ne dobiju priliku kao potencijalni podstanari.
Upravni odbor za beskućnike raspravlja sa saveznom vladom o svim ovim tačkama. Vlada je najavila da kroz akcijski plan želi okončati beskućništvo u Njemačkoj do 2030. godine. Očekuje se da će vlada odobriti akcijski plan u proljeće 2024. Međutim, mogle bi proći godine i godine prije nego što ga počnu provoditi savezne zemlje i općine. Neke zakonske izmjene već bi pomogle, kaže Rosenke. I misli pritom na primjer na otkaze zbog kašnjenja u plaćanju stanarine. Ako su akumulirani dugovi za najamninu plaćeni, ne samo da bi izvanredni otkaz trebao biti nevažeći, kao što je ranije bio slučaj, već bi trebao biti zabranjen i obični otkaz, kaže ona. Međutim, Rosenke navodi: “Tu nedostaje politička volja”.
Vraćamo se u Tarbor. U predvorju crkve još je desetak ljudi. Jedan muškarac je legao ispred radijatora u hodniku. Pastorica Sabine Albrecht se smiješi i kaže: "Neki ljudi to rade kako bi se konačno malo ugrijali." Dvojica muškaraca čitaju knjige, ispred njih hljeb i kafa. Izgledaju poput dotjeranih, starijih studenata. Primjećuje ih i Sabine. “Ljudi ovdje sve češće dolaze u kafić srijedom, a ja u životu ne bih pomislila da su u potrebi ili da beskućnici."
