Većina regionalnih medija pomno je pratila dešavanja na Cetinju uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-primoskog Joanikija. Iako je ceremonija obavljena, današnji dan pokazao je da situacija u susedoj zemlji lako može da eskalira i dovede čak do građanskog rata, piše Jutarnji list.
Je li mučno i nimalo sveto ustoličenje novog crnogorsko-primorskog mitropolita Joanikija Mićovića u dimu suzavca i snazi pendreka na Cetinju, bastionu crnogorstva, početak završne faze realizacije Vučićeva (i kremaljskog?) projekta „srpskog sveta“ te posljednja bitka za opstanak nečega što se zove crnogorska država i nacija, piše Jutarnji.hr.
Crna Gora već dugo hoda po rubu pameti, nad ambisom koji je može povući u sukobe nesagledivih posljedica i gurnuti u građanski rat. Crna Gora danas nije daleko od tog zlokobnog scenarija jer je suočena s ozbiljnom ugrozom opstojnosti vlastitog postojanja te ponovnog „uguravanja“ u „srpski svet“ koji posljednjih meseci intenzivno propagira režim u Srbiji. To nije ništa drugo nego „drugo pakovanje“ svih dosadašnjih velikosrpskih projekata, od Garašanina i sela Ba do Memoranduma SANU i ratne politike Slobodana Miloševića, na žalost samo kao dokaza da se u srpskoj politici na ovim prostorima ništa nije promijenilo u posljednjih 40-ak godina te da ni krvavi ratovi u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu nisu bili dovoljni da se stvari promijene i opamete.
Crna Gora je danas najveći bolesnik Balkana, duboko uzdrmano i podijeljeno društvo u kojem jedna iskra može izazvati stravični požar. Kako kaže Milo Đukanović, Crna Gora je pod agresijom Srbije. Vučić mu je uzvratio da je Crna Gora „uvijek (!?) bila poligon za napade na Srbiju“ te da je ni Đukanović, ni bilo ko drugi neće uspjeti pokoriti „kao što ste činili prethodnih 30 godina“.
Nakon prošloljetne promijene vlasti kada su, uz političku logistiku i mentorsku podršku SPC-a, na izborima pobijedile prosrpske opcije, Crna Gora se zaljuljala, a u toj pobjedi i srbijanski režim i podgorička vlast uvidjeli su šansu „vraćanja bludnog sina“ ponovno pod skute Beograda, kao „druge srpske države“.
Crnogorska nacija se degradira, kao „defekt“, „otpadak srpstva“ i „brozomor“ (nacija koju je izmislio J. B. Tito), a sve je puklo kad je procrnogorska vlast željela ojačati ulogu nacionalne Pravoslavne crkve koju je, iako autokefalnu, podsjetimo, nakon aneksije crnogorske kraljevine ukinuo kralj Aleksandar Karađorđević, da bi je sada Aleksandar Vučić usred cetinjskog bunta uporedio s Pavelićevim HPC-om u zloćudnoj NDH, čime šalje jasnu poruku šta misli o crnogorskoj samostalnosti.
I ekumenistički vrlo razborit patrijarh Porfirije koji je, uprkos suzavcu i barikadama, predvodio ustoličenje, pokazao je šta misli o Crnoj Gori – ne želi niti čuti za crnogorsku Crkvu i Crnogorce kao zasebni nacionalni i vjerski identitet.
Bilo je nadmeno doći na Cetinje koje je simbol suverene i samostalne Crne Gore i gdje su, nemojmo zaboraviti, u jeku bezočnih bombardovanja Dubrovnika ovi isti ljudi koji su i danas prosvjedovali protiv ustoličenja Joanikija na Cetinju (ne protiv ustoličenja kao takvog) imali ponosa i snage zapjevati „S Lovćena zora kliče, oprosti nam, Dubrovniče“.
Eventualnim „padom“ Crne Gore mijenja se cijela slika naše regije prema zamisli „srpskog sveta“, a onda nije teško zamisliti da je BiH sljedeća na tapetu. Opstanak Crne Gore važan je za obuzdavanje Vučićevih planova kao jedinog vožda Srba u regiji.
