Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, otkrio je prije par dana na omiljenoj Televiziji Pink da je BIA cijelu noć, uoči vojno-policijskog ustoličenja Joanikija Mićovića na Cetinju, obavještavala srpsko rukovodstvo o događanjima u Crnoj Gori, piše Index.hr.
BIA je, ako niste upoznati, srpska SOA, tajna agencija, a ustoličenje Joanikijevo je, ako ni s tim niste upoznati, bio vojno-policijski spektakl s helikopterima, suzavcima, gumenim mecima i ostalim svjedočanstvima evanđeoske ljubavi kojim je crnogorska država odvratila svoje državljane od nakane da neposredno, ispred Cetinskog manastira, izraze stav o Joanikijevu preuzimanju Mitropolije crnogorsko-primorske.
Vučić nije odgovorio šta je srpska tajna policija radila u Crnoj Gori
Dakle, BIA. Špijunski svijet i polusvijet - razlike često nema - rado vršlja kojekuda, pa i po tuđim državama, no ne događa se baš prečesto da predsjednici suverenih država javno priznaju da njihovi agenti noći provode špijunirajući po inozemstvu i prava je šteta što s druge strane nije bio samosvjesniji novinar ili novinarka da Vučića zaustavi s vrlo jednostavnim i kratkim - zašto?
Ako je Srbija sekularna država, ako između nje i Srpske pravoslavne crkve ipak postoje stanovite razlike, onda ustoličenje istaknutih crkvenih ličnosti ne bi trebao biti posao koji mobilizira državne resurse i šalje ih u druge zemlje po obavještajne informacije. Ako je, pak, Srbija crkvena država ili ako je Srpska pravoslavna crkva njezina duhovna štaka, onda je Joanikijevo ustoličenje nekovrsna vojno-redarstvena operacija - da se poslužimo pripadajućom hrvatskom terminologijom, piše Index.
Vučićev odgovor na prostodušno "zašto?" bio bi utoliko interesantniji što je aktuelna crnogorska vlast kadrovski i sadržajno prosrpska. Vladajuća koalicija sastavljena je na poticaj Srpske pravoslavne crkve, ogorčene nakanom partije vječnog crnogorskog vladara Mila Đukanovića da donese zakon koji se konfrontirao s njezinim imovinskim pretenzijama. O mjeri crkvene involviranosti u sastavljanje aktuelne crnogorske vlasti svjedoči podatak da se pokojni mitropolit Amfilohije, ratni huškač i Joanikijev prethodnik, u septembru prošle godine osobno angažirao u poticanju pregovora među članicama aktualne vladajuće koalicije.
BIA, dakle, nije išla na teritorij gdje su Srbi na bilo kakav način ozbiljno ugroženi, nego u državu s izabranom prosrpskom vlašću. Njezina se akcija mogla opravdati nekakvim nacionalnim interesima.
Crna Gora i Republika Srpska kao satisfakcija za Kosovo
Racionalnih razloga nema.
No, tamo gdje prestaje racionalno, počinje nacionalno. Vučiću, a i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Crna Gora i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini dođu kao neka vrsta satisfakcije za Kosovo izgubljeno u eri Slobodana Miloševića. Mimo iluzija o Kosovu kao "zavjetu Srbije", kako je to formulirao patrijarh Porfirije, prvi čovjek SPC-a, ostaje sasvim hladna i racionalna činjenica da je to druga država, NATO-ova baza, ali i da u Srbiji nema dovoljno topovskog mesa spremnog napustiti ovozemaljski život da bi se kod Prizrena podigao nacionalni barjak.
No, Republika Srpska u nestabilnoj Bosni i Hercegovini, s neurotičnim Miloradom Dodikom, i Crna Gora s crkvenom koalicijom predstavljaju utješni plijen u mjeri u kojoj to budu dopuštale međunarodne okolnosti. Formalno pripajanje zasad nije moguće, Crna Gora je i članica NATO-a, no od takozvanih međunarodnih faktora ne treba očekivati previše.
Postoji detalj zgodan za ilustraciju ovog što tvrdimo. Porfirije, inače gorljivi verbalni borac za Kosovo, naumio je i u maju svečano se ustoličiti u Peći, "u drevnom sjedištu Srpske pravoslavne crkve", ali je krotko odustao zbog epidemioloških mjera "u južnoj srpskoj pokrajini", izvijestili su srpski mediji. U Crnoj Gori nije bilo odustajanja, tamo je vlast bila spremna gumenim mecima i suzavcima tjerati okupljene protivnike Joanikijina ustoličenja.
Iz svega navedenog isijava sličnost između Vučića i Miloševića. Vučić je blizak SPC-u čak i više nego Milošević na početku vladarske karijere - SPC je kasnije nervirala Miloševićeva spremnost da potpiše i poneki mirovni sporazum, ali to je danas gotovo nevažno.
Aktuelni predsjednik Srbije u Porfiriju je našao srodnu dušu, navodno su povezani porodično, ali i duhovno: Vladar je, priča se, još u doba dok je bio potrčko ratnog zločinca Vojislava Šešelja u Srpskoj radikalnoj stranci, odlazio kod Porfirija liječiti dušu ispovijedanjem.
Porfirije je Vučićev intimus
Porfirije, pritom, kako se čini, nije čovjek sklon biranju stranaka, svojedobno je na prijedlog Demokratske stranke postao član, a kasnije i predsjednik Regulatornog tijela za elektroničke medije. Na tom je mjestu preživio i dolazak Vučićeve vlasti, otišao je tek kad je postao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, negdje u maju 2014. godine. Vođenje SPC-a preuzeo je ove godine u februaru, nakon što se njegov prethodnik Irinej preselio kod poslodavca. Od posljedica covida-19.
Kao što svojedobni srpski mitinzi po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nisu bili zamislivi bez Miloševićeve režije, tako ni cetinjski spektakl nije bio moguć bez Vučića. Pritom on neumorno manipulira, preuzima ulogu žrtve. Pokojni Srđa Popović, jedna od najumnijih i najčasnijih srpskih glava u novijoj historiji, svojedobno je zapazio da je Milošević faktički istjerao Sloveniju iz Jugoslavije, koristeći takozvani dvostruki govor, odnosno optužujući je za separatizam. E to, samo u promijenjenim okolnostima, čini i Vučić.
U Crnoj Gori su, dakle, bili njegovi tajni policajci, spominje se i prisustvo vojske. Sarajevski advokat i novinar Senad Pećanin upozorio je da je na službenoj stranici MUP-a Republike Srpske stajala obavijest da su i njihovi pripadnici na Cetinju. Svejedno, Vučić je problem uočio među Crnogorcima: "Oni su željeli mitropoliju odvojiti od majke SPC i prvo je proglasiti pravoslavnom crkvom u CG, a ne odmah crnogorskom, a koja bi bila i za Crnogorce i Srbe. Željeli su da se s vremenom Srbi asimiliraju i da nastane jasna dvotrećinska većina crnogorskog pravoslavnog naroda. To je bio politički plan koji su pokušali izgurati, a onda sam im kriv ja. Kriva im je Srbija jer smo prepoznali njihov plan i njihovu ideju i počeli o tome javno govoriti", izjavio je na Pinku srpski predsjednik. Dokazi? Što će vam, zar sumnjate u Njega?
Vučić kaže da njegovu državu neće ponižavati država koju ponižava
Srpski je predsjednik zatim dodao nekoliko kapi klasičnog samosažaljenja: "Zamislite da se to desilo kod nas i da sam ja to predvodio, pa bio bih obješen. Ne bi me objesio naš narod, nego Bruxelles, Washington... Jer je sve dozvoljeno protiv Srbije... Otud kampanja protiv SPC-a, kojoj se čak pridružio i Bakir Izetbegović, za kojega sam mislio da se razumije u šerijatsko pravo, ali nisam znao da se razumije i u pravoslavlje."
Na koncu, Vučić je odlučno poručio: "I uvijek su iz Crne Gore dolazili napadi na Srbiju. I u vrijeme agresije NATO-a na našu zemlju Crna Gora je korištena kao politički poligon za napad na Srbiju, i svaki put se to dešavalo. I oni su navikli upravljati Srbijom, ne samo tržištem narkotika i ubijanjima po Beogradu, navikli su upravljati Srbijom. Ja vam sad kažem - mi nećemo upravljati Crnom Gorom, mi hoćemo bratske odnose s Crnom Gorom. Ali vam garantiram, dok sam živ, neću vam dati da Srbiju pokorite onako kako ste je pokoravali gotovo 30 godina! Dok sam živ, a vi znate šta to znači i šta trebate poduzeti."
Vučić se, baš kao i Milošević, povremeno čini potpuno odvojen od stvarnosti
Bilo bi vjerojatno previše pitati ga kako je Crna Gora, s manje stanovnika od Zagreba, od kojih se mnogi izjašnjavaju kao Srbi, pokorila državu koja je pokrenula ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kako je to izvela taktički i logički? Jedino suvislo objašnjenje je u nesuvislosti - Vučić se, poput Miloševića, u javnim nastupima povremeno čini odvojenim od stvarnosti.
Negdje na početku jugoslavenskih ratova po Miloševićevu su nalogu iz Beograda u kninski kraj stizali tipovi poput Franka Simatovića, aktuelnog haškog osuđenika. Službeno, njihova je misija bila obavještajna, a u naravi se svodila na pripremanje Srba za rat. Simatović je radio za tadašnji Resor državne sigurnosti, prethodnicu Vučićeve BIA-e. Trideset godina kasnije Milošević leži u dvorištu porodične kuće u Požarevcu, Simatović sjedi u Haagu, a BIA, po Vučićevu nalogu, vršlja po Crnoj Gori. Službeno, bave se obavještajnim poslovima.
Vučić se, kao i Milošević, poziva na zaštitu Srba
Sve što je Milošević radio, a nije uradio ništa dobro, formalno je bilo nadahnuto zaštitom Srba. Po tom obrascu se ponaša i Vučić - kao što Plenković i Milanović u odnosu prema BiH oponašaju Tuđmana, čini se da Srbiju i Hrvatsku vode aveti zločinaca - s tim da on u sve ubaci i malo osobne patnje, spremnosti na stradanje. Eno ga gore poručuje Crnogorcima da mu preko njega živog neće ponižavati državu, i to nakon što je u njihovu državu istovario svoje špijune, možda i vojnike, pa to još i priznao. Glupo, zar ne? Ali pali.
Prije malo više od godinu dana magazin Vreme usporedio je Vučića i Miloševića. Njihov tekst bio je baziran na unutarnjopolitičkim sličnostima: Milošević je, primjerice, 1997. godine najavljivao "dvostruko veću stopu rasta od najviših stopa rasta u Europi" i govorio o negativnim pritiscima vanjskih faktora. Vučić se prošle godine podičio najvećim privrednim rastom u Europi, Milošević je najavljivao brze pruge, a Vučić obećavao da će se vozom iz Beograda do Niša stizati za sat i 20 minuta. Povezuje ih i odnos prema medijima, opoziciji, tek što se Milošević rijetko pojavljivao u medijima.
Neke razlike su u finesama. Miloševićeva je politika nominalno branila Jugoslaviju, a zapravo je pokušala skrojiti nove srpske granice, Vučićeva se, pak, bavi "srpskim svijetom", ravnom plohom položenom na četiri ocila, o čijem postojanju naročito rado svjedoči Aleksandar Vulin, Vučićev ministar za dizanje tenzija u susjednim državama.
Nacionalni dernek u Beogradu s Vučićem, Dodikom i Porfirijem
Imaju, konačno, sličan odnos prema slobodama. Od ove školske godine u srpskim je školama obavezno intoniranje državne himne. Učiteljicu iz Sandžaka, dijela Srbije s bošnjačkom većinom, koja je to odbila, privela je policija. A 15. septembra srpska Skupština trebala bi izglasati Zakon o zaštiti ćirilice. Ko je ugrožava, do trenutka objave ovog teksta nije utvrđeno, no to ionako spada u suvišna pitanja. Voljom Vladara, isti taj 15. septembar bit će proglašen Danom srpskog jedinstva.
"Glavni cilj u pokušaju da utemeljimo ovaj praznik jest da motiviramo sve naše građane, gdje god živjeli, Srbe iz svih krajeva, da tog dana tamo gdje žive, na kuću ili zgradu, istaknu našu trobojku, zastavu koja je jedan od simbola Srba, gdje god živjeli", izjavio je Nikola Selaković, ministar vanjskih poslova. Predviđena je i proslava u Beogradu, dakako pored spomenika Stefanu Nemanji, a okupljenima će se obratiti Vučić, Dodik i Porfirije.
Srpski predsjednik u društvu destabilizatora BiH i Crne Gore. U jedno možemo biti sigurni: neće im uputiti ni riječ prijekora. Nema zašto, na istoj su liniji.
