"I kad čovjek pomisli kako sve oko nas stalno i neprimjetno čili i nestaje, kida se, troši i izmiče, a kako je malo i slabo ono što možemo i umijemo da preduzmemo i učinimo u borbi protiv toga, onda bi pristao na svaku patnju i svako odricanje, samo da se odupre tome zlu, onda mora da se zastidi zbog svakog trenutka odmora, kao zbog dangube, i zbog svakog zalogaja, kao zbog bacanja i raskoša. Sa fantastičnom hrabrošću mučenika treba podnositi sve u toj borbi bez izgleda." (Ivo Andrić "Gospođica")
I kad čovjek pomisli kako zub vremena nagriza stare građevine i "kako je malo i slabo ono što možemo i umijemo da preduzmemo i učinimo u borbi protiv toga", onda prešutno pristajemo na to da ih zamijenimo nekim drugim, modernijim..., ali teško i ljepšim.
Jedna od starih građevina koja je, prema legendi, prkosila čak i vremenu u kojem je nastala, a taj prkos je i danas intenzivan jeste Gospođicina kuća na lijevoj obali Miljacke u najstrožijem centru Sarajeva. Spada u grupu stambenih objekata na prelazu vile i palate u malom. S jedne strane most Ćumurija, s druge Skenderija. Sa zapadne strane naslonjena na nju je njena sestra, vremenom nadograđena, pa se kuća mlade dame čini još manjom i neprimjetnijom.
Mala jednospratnica rođena je u Austro-Ugarskoj još davne 1893. Baš te godine, tačnije 5. augusta, donesen je Građevinski red za Zemaljski glavni grad Sarajevo, koji se nadovezao na Bauordnung, prvu građevinsku regulativu tadašnje vlasti iz 1880. godine. Njime su bili zacrtani pravci kako će izgledati grad u budućnosti, pa su u pogledu građenja i primjene građevinskog materijala postavljeni novi i strogi standardi, koji su ostali na snazi do kraja austrougarskog perioda. Jedan od njih dozvoljavao je gradnju isključivo jednospratnica s baštama okrenutim rijeci. Baš takva ljeptica bh. arhitekture austrougarskog perioda jeste i Gospođicina kuća.
Sjevernu i južnu fasadu krasi historistički stil. Ono što joj daje poseban štih jeste upečatljiva zgrafito-tehnika u ukrašavanju vanjskih zidova kojom su uklesani crteži u malter, koji su najvredniji likovni i estetski elementi ove historijske građevine.
Svjedok prolaznosti vremena
Gospođicinu kuću čuvaju sami bogovi - rimska boginja Minerva, te antički junak Perzej ili Merkur. Naime, s panela ove kuće likovi iz rimske mitologije svjedoče prolaznosti vremena.
Iznad prozora i panela nalaze se sedam lučnih završetaka sa crtežima izvedenim također u zgrafito-tehnici. Ako posmatramo zdesna, prvi, treći, peti i sedmi ukrašeni su isključivo stiliziranim floralnim ornamentima, dok drugi, četvrti i šesti u središtu imaju lice okruženo lozom. Crtežima su ispunjena i polja, njih šest, između opisanih lučnih završetaka.
Na prvom panelu slijeva uklesana je žena u dugoj haljini s kopljem i šljemom s perjanicom pored desne noge, što su atributi uobičajeni za božicu Minervu (božica mudrosti), što budno svjedoči promjenama ovog grada.
Sa srednjeg panela muškarac u odori rimskoga ratnika, sa šljemom, kopljem i štitom s prikazom orla vjerno čuva kuću mlade dame. To bi mogao biti neko od antičkih junaka Perzej ili Merkur.
A treći panel, kompozicijski najsloženiji i pomalo odudara od prethodna dva, predstavlja ženski lik sa zidinom, tornjem i savremenom uličnom svjetiljkom u pozadini. Djevojka u desnoj ruci drži knjigu, dok se lijevom oslanja na zupčasti točak. Ovaj prizor može se pojmiti kao personifikacija novog doba ili prolaznosti vremena.
Neki misle da je djevojka s trećeg panela zapravo slika i prilika Gospođice po kojoj je kuća i nazvana. Stare priče kazuju da je tu živjela prelijepa mlada dama sumnjivog, ali za to doba i relativno prihvatljivog morala - Gospođica. Noću su je ugledni bogataši posjećivali, okivali u zlato i dukate, sukobljavali se međusobno za njenu naklonost, obećavali joj kule i gradove, ali je ona ostala uvijek ista, samo svoja. Još se i danas priča da su je ugledne gospođe mrzile, ali i potajno joj se divile, zavidjele, pa po mahalama širile razne priče. Bilo je u njoj prkosa jakog, ponosa, uzavrele strasti poznate nadaleko, pa se niko nikad nije usudio nazvati pogrdnim imenom, nego samo Gospođica. Tako da je kuća u kojoj je živjela i primala odabrano bogato društvo tog vremena bila i ostala Gospođicina kuća.
S druge strane, priča se i da je našeg nobelovca Ivu Andrića nadahnula ova kućica za čuveno djelo "Gospođica".
Od 1905. godine objekat je bio u vlasništvu ddo Sarajevo, a 19. septembra 1935. godine Ilija Cvijanović iz Sarajeva kupuje ovu kuću na obali, koja je prkosila i Prvom i Drugom svjetskom ratu te ostala neoštećena. Nacionalizovana je 1962, ali su nasljednicima vlasnika ostavljeni spratni i potkrovni stan.
U inat ratovima
Tokom agresije na BiH devedesetih godina, ova već stogodišnjakinja pretrpjela je znatna oštećenja usljed granatiranja. Nakon 1995. godine napuštena je, izuzev prizemne stambene jedinice. Krovna konstrukcija je vidno degradirana, vlaga je našla svoj put i na oslikanu sjevernu fasadu.
Gospođicina kuća je 2011. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH. I tu je stalo. Zapuštena starica čekala je bolje dane.
Prošle godine gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić pokrenula je stvari s mrtve tačke i inicirala aktivnosti na sanaciji, restauraciji i kolorističkoj obnovi fasade ovog sarajevskog dragulja.
Jasna poruka stigla je iz Grada da nekada jedna od najljepših stambenih zgrada u našem gradu, a danas građevina, izgrađena s početka 19. vijeka, vraća autentični izgled.
Polako ali sigurno Gospođicina kuća vraća stari sjaj, prizvuk davno prošlog vremena, a možda i duh njene prve stanarke koja je jednog dana, poput izmaglice, samo nestala ne ostavivši nikakav trag.
