Ubistvo izraelskog premijera Jichaka Rabina proglašeno je u više navrata jednim od najfatalnijih političkih atentata u novijoj historiji. S njime se samo donekle može mjeriti ubistvo srbijanskoga premijera Zorana Đinđića koje je Srbiju dugoročno zamrznulo u kolopletu mržnje, manipulacija i antagonizama.
Na Bliskom istoku su, međutim, posljedice ubistva izraelskoga premijera znatno gore, pošto su hici u Rabina zabetonirali ratnu agendu i pokopali svaku šansu za mir, piše Slobodna Dalmacija.
Samo dvije godine prije smrti 1995. Rabin je stajao na travnjaku Bijele kuće rame uz rame s šefom PLO-a Jaserom Arafatom i dogovarao okvir za palestinsku samoupravu na okupiranim teritorijima. Godinu poslije u Washington je došao s jordanskim kraljem Huseinom kako bi službeno stavili tačku na 45-godišnje ratno stanje. Ni pola godine nakon Rabinovog ubistva Benjamin Netanjahu bio je novi premijer, a izgledi za mir na Bliskom istoku, koji se činio na dohvat ruke, bili su posve mrtvi. Dvadeset i pet godina kasnije, Izraelom i Gazom teku potoci krvi, a Netanjahuu teče već peti mandat na vlasti.
Priča o Jichaku Rabinu zapravo je priča o izgubljenim šansama, i to ne samo jedne zemlje. Kad ga se danas spomene mnogim Izraelcima, on ih neizbježno asocira na sve lijepo što je moglo biti. Uoči svoje smrti Rabin je pokazivao odlučnu namjeru uspostaviti trajni mir koji bi uključivao ustupanje većine okupiranih teritorija Palestincima, što bi vjerovatno rezultiralo uspostavom njihove neovisne države. Nakon što je veći dio svog života proveo boreći se protiv Arapa, novim je generacijama na obje strane htio otvoriti vrata drugačijih perspektiva, bez rata i mržnji koje dobro hrane tek ekstremiste i nacionalističke manipulatore.
Rođen je u Palestini pod britanskom upravom, a odgojili su ga sekularni, socijalistički, doseljenici iz Ukrajine. Njegova majka bila je jedna od najvažnijih žena u cionističkom pokretu svoga vremena. Još kao tinejdžer Rabin se pridružio odredu cionističke milicije, a imao je dvadeset pet godina kada su Ujedinjeni narodi izglasali podjelu Palestine. U borbi protiv Arapa (a prije toga i Britanaca), Rabin se pokazao odvažnim i hrabrim borcem.
Učestvovao je i u krajnje nečasnim akcijama, kao što je protjerivanje palestinskog stanovništva iz okoline Tel Aviva i Jeruzalema. Uoči Šestodnevnog rata 1967. već je bio šef Glavnog stožera IDF-a, Izraelskih odbrambenih snaga. Šestodnevni rat Rabina je učinio nacionalnim herojem, pošto je Izrael tad povećan čak pet puta, proširivši se na Zapadnu obalu, Gazu, istočni Jerusalem i dijelove Sirije te obuhvativši svojim granicama još više od milion Palestinaca.
Prvi je put posumnjao u učinkovitost rata kao trajnog sredstva nakon prve intifade, masovnog palestinskog ustanka, 1987. Tad je bio ministar odbrane i kolegama iz Laburističke stranke je otvoreno rekao: "Ne može se vladati silom nad milion i po Palestinaca." Šansa za prekid statusa quo došla je početkom devedesetih, kad je poluslužbena grupa Izraelaca, pod okriljem zamjenika norveškog ministra vanjskih poslova, u Oslu postigla provizorni dogovor s predstavnicima PLO-a o ograničenoj palestinskoj samoupravi na okupiranim teritorijima i izraelskom povlačenju iz Gaze i dijela Zapadne obale. Rabinu je tad tekao drugi premijerski mandat.
Na temelju skica iz Osla, krenuo je u lične pregovore s Arafatom. Palestinski čelnik živio je u Tunisu, nakon što je protjeran iz Jordana i iz Libana. Rabin je u diplomatskim kontaktima samoinicijativno zamijenio Šimona Peresa, svog ministra vanjskih poslova i dugogodišnjeg rivala. Gledana iz današnje perspektive, drskost sporazuma koji je proizišao iz Osla oduzima dah: Arafat i PLO priznali bi pravo Izraela na postojanje, a Izrael bi se povukao iz Gaze i sedam gradova Zapadne obale, te bi Palestincima omogućio ograničenu samoupravu i stvaranje izabranog parlamenta. Većina Izraelaca podržala je dogovor, a Rabin se zahvaljujući svojoj reputaciji vojnika i bivšeg jastreba nije trebao puno truditi da ih uvjeri. Imao je puno više vrlina i objektivnih prednosti za postizanje sveobuhvatnog mira nego iko prije njega.
U septembru 1993., na dan ceremonijalnog dogovora u Bijeloj kući, vodile su se detaljne rasprave o svemu, od Arafatove odjeće i nenošenja oružja, pa do onoga što će se dogoditi ako pokuša zagrliti svoje izraelske kolege. Na fotografiji na kojoj su se Rabin i Arafat rukovali pred Billom Clintonom, šef PLO-a, kojega je Bijela kuća cijeli život smatrala teroristom, blistao je od sreće. Rabin je svoje zadovoljstvo maskirao hladnom grimasom.
Bio je to, kako se naknadno ispostavilo, previše brz i sretan kraj krvoprolića za ekstremiste na obje strane, a Nobelova nagrada za mir koju su podijelili Arafat, Rabin i Šimon Peres samo je podjarila bliskoistočne bogove rata. Sporazum iz Osla potaknuo je nezapamćeni val terorističkih napada radikalnih palestinskih grupa poput Hamasa. Sporazumi su ubrzo digli na zadnje noge i brojne krugove desničarskih Izraelaca, koji su se počeli buniti što će Rabin dati Palestincima vlastitu državu i provesti široku evakuaciju Jevreja iz tamošnjih naselja.
Jigal Amir bio je student prava iz primorskog grada Herclije i sin ultraortodoksnih jevrejskih imigranata iz Jemena. Kako je proces u Oslu napredovao, Amir je postajao sve uvjereniji da Rabin Arafatu prodaje Izraelce, posebno one doseljene na okupirane teritorije. Sjeme atentata u njegovoj glavi proklijalo je čak godinu dana prije izvedbe, kada je uočio premijera na vjenčanju svog prijatelja u Tel Avivu te ostao zapanjen koliko mu se blizu uspio primaknuti s pištoljem za pasom. Izraelske sigurnosne snage, usredotočene na palestinski terorizam, vrlo su oskudno nadzirale izraelske ekstremiste. Služba Shin Bet smatrala je glavninu njih ispraznim brbljavcima koji neće realizirati prijetnje: znali su i za Amirove javne zavjete da će ubiti izdajnika Rabina, ali ga - navodno - nisu shvatali ozbiljno. Bez obzira što su Arafat i Rabin bili partneri u krajnje opasnom poduhvatu: prvoga je otvoreno rušio Hamas, a drugoga desničarski Likud.
Na dan svoje smrti u novembru 1995. Rabin je razmišljao o ostanku kod kuće jer se bojao da će mirovni skup u Tel Avivu biti slabo posjećen. Gužva na Trgu kraljeva Izraela, međutim, bila je ogromna: okupilo se preko sto hiljada ljudi koji su bili oduševljeni mirovnim planom. Glavni strah sigurnosnih službi bio je palestinski bombaš samoubica, a ni sam premijer Izraela nije ni slutio da će ga ubiti Jevrej. Amir se progurao kroz gužvu i dva puta pucao u leđa Rabinu. Kasnije je od policije zatražio i čašu rakije kako bi nazdravio premijerovoj smrti. Jaser Arafat je, čuvši za atentat, neutješno zaplakao. Bili su to hici koji su do danas zaustavili mir započet dogovorom u Oslu.
Mnogo se nagađalo o tome koliko bi Izrael danas bio drugačiji da je Rabin poživio. Analitičari su saglasni kako bi vjerovatno široko i trajno preoblikovao zemlju. Otkako je ubijen, Izrael je postao znatno religiozniji, konzervativniji i okrenut lažnim „mesijama". Rješenje s uspostavom dvije države devedesetih je možda zvučalo prehrabro i heretički, no danas ga je, kao ideju, nemoguće čak i zamisliti.
Slobodu za Rabinovog ubicu u trenutku presude 1996. tražilo je tek deset posto Izraelaca, a danas ih to isto traži više od 30 posto. Niti jedan izraelski političar koji se nada obnašati vlast ne usuđuje se suočiti s ekstremistima. Prilika za mir koju je Rabin pokušavao iskoristiti - ma koliko objektivno bila mala – trajala je samo trenutak i možda se više nikad neće ponoviti.
