Sarajevski reditelj Haris Pašović možemo kazati da je jedan od najdomljivih pojava u pozorištima na području bivše Jugoslavije. Proteklih nekoliko dana u fokusu je njegov novi profesionalni uspijeh i izazov a to je režisiranje u Beogradu nakon 30 godina.
Naime, Pašović će u Operi i teatru Malenianum režirati Strindbergovu dramu "Gospođica Julija" čije je premijera zakazana za 29. oktobar.
Za Raport govori o novoj predstavi, ali i o svim najnovim političkim i kulturnim dešavanjima. Iskreno govori o političkoj krizi te nedaćama sa kojima se sureću građani u BiH, ali i regionu.
Jako zanimljiv projekt
Nakon 30 godina ponovo u Beogradu režirate novu predstavu. Premijera će se održati za tri dana, a zanimljivo je da će u ovoj predstavi biti neka nova glumačka imena. Kakvi su Vaši utisci do sada?
Dolazim u Beograd često. Moje predstave, tačnije one koje sam radio u Sarajevu i Novom Sadu su igrane u Beogradu proteklih godina, ali nisam režisirao u Beogradu. Režirao sam prije rata, davne 1987. godine. I onda je uslijedio niz nekih loših događaja. Znate i sami, onda je sve bilo kako je bilo. I onda su me pozvali iz ovog privatnog pozorišta koje je napravilo jedan jako zanimljiv projekat. Ovo pozorište je najveće pozorište u Evropi ovakve vrste. Jedinstveno je jer ima i dramu i operu i balet.
Ana Radivojević Zdravković, direktorica Drame u Operi i teatru Madlenianum pozvala me je da radimo zajedno. Dogovorili smo se da to bude "Gospođica Julija". To je djelo koje je nastalo pred kraj 19. stoljeća.
Direktorica Ana Radivojević me pozvala da radimo zajedno. Mi smo se dogovorili da to bude Gospođica Julija. To je djelo koje je nastalo pred kraj 19. stoljeća. August Strindberg napisao je jedan nevjerovatan komad. Radi se o mladim ljudima kapitalizma. Neki žive kao bogataši koji su naslijedi bogatstvo, a neki kao osiromašena klasa koja dolazi i koja radi kao sluga u tom svijetu. Postavio sam da se to dešava u Sloveniji u današnje vrijeme. Gospođica Julija jedna je bogata mlada nasljednica onako bahata, ponešto destruktivna. Sluge su mladi ljudi iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije koji su otišli trbuhom za kruhom u inostranstvo i moraju da rade te poslove koji su na dnu ljestive.
Ako je suditi prema pojedinim reakcija veliki broj pozorišne publike u Beogradu još uvijek pamti Vaše komade poput "Buđenja u proljeće" iz davne 1987. godine. Ono što je interesantno je činjenica da i ovu predstavu očekuju sa nestrpljenjem. Jeste li očekivali ovo?
Zaista moram biti iskreno i istaknuti da je ovo veliko izenanđenje i jedna fascinacija. Ljudi pamte predstavu koju sam radio prije 35 godina. To je rijetko u pozorištu. Znate, običnu se misli da se film pamti, a predstave prolaze. Evo sada se pokazalo da puno ljudi pamti te predstave koje sam ja radio krajem 80-ih godina i koje su ostavile dobar trag u Beogradu. Toliko dobar da i danas ljudi o njima dosta govore.
Kako bi opisali današnju situaciju u kulturi? Koliko je uistinu pandemija koronavirusa, ali i cjelokupna politička situacija utjecala na kulturu?
Kultura je nažalost još uvijek u nekoj krizi. Rekao bih da je to finansijska prije svega. Ta kriza je posebno zastupljenja u zemljama koje su siromašne kao što je Bosna i Hercegovina. Kultura je bila jako značajna posljednih 30 godina u BiH, pa i prije toga. Međutim, nikada nismo uspjeli da napravimo jednu kompleksniju podršku toj kulturu, jednu kulturnu politiku da tako kažem. Sve je to od danas do sutra. Sve se to mijenja. Svaki ministar pravi svoju politiku, zapravo politiku koju podržava njegova stranka iz koje dolazi.
Moram da kažem da smo mi imali tu nesreću da imamo niz tih ministara koji nisu imali neku kulturnu viziju. Iskreno, ova dva posljednja Kantonu Sarajevo posebno. Malo para i nedostatak političke vizije su ukratko rečeni glavni problemi.
Političari su često primitivni
S političkog terena Bosne i Hercegovine neprestano odjekuje huškanje, zveckanje oružjem. Mnogi navode da ova posljednja dešavanja dovode do kritične tačke. Kako Vi vidite trenutnu situaciju?
Iskreno, meni su ti huškači ratni uzeli 30 godina života. Ja nemam više života da im dam. Ne mogu više da se bavim njihovim fazonima, koji su evo isti. Prošlo je 25 godina od kraja rata oni imaju iste fazone. Jedna godina za drugom uvijek a oni uvijek iste priče, iste fazone, ali i isti ljudi koji ostaju na vlasti. To su političke oligarhije koje rade samo za vlastiti interes.
Narod u BiH je upao u psihozu da slijedi te priče svojih nekakvih vođa. Ne želim time više da se bavim. Ja sam umjetnik i želim ovo malo života što mi je preostalo da u uživam. Imam 60 godina i želim da stvaram umjetnost. To je moj život, to je ono što sam odabrao i gdje se ja najbolje osjećam. Ne želim da me bilo ko od tih političara, koji su često veoma primitivni, da me vuče u blato u kojem ja nemam šta da radim.
Uspomene na prvi filmski festival
U vrijeme opkoljenog Sarajeva odlučili ste osnovati Sarajevo Film Festival - danas jedan od najznačajnijih. Šta Vam je najupečatljivije iz tog perioda?
To je bio bitan jedan period po mnogim osnovama. To je period kada smo pravili i pozorišni festival MESS i Sarajevo Film Festival. U tim uslovima to je bio izraz sloboda. Taj Festival smo napravili mi ali prije svega to su napravili građani Sarajeva koji su rizikovali život da gledaju filmove. Prvi filmski festival je bio 27. oktobra 1997. godine.
Uvijek kada pomislim na to jedno je sigurno, a to da je to bilo jedno veliko uzbuđenje. Osjećaj da radimo nešto značajno i važno. Ja to i danas tako osjećam."
Zanimljivo je da ste Vi trenutno u Beogradu i to u periodu kada vlada političko ludilo na Balkanu. Može li se negdje kazati da da kulturu nema granica?
"To je apsolutno tako. Za kulturu nema granica. Sve moje kolege iz Srbije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Kosove su uvijek tu. Sve ove godine smo zajedno. Nikada nismo prekinuli kontakte. Za većinu umjetnika je normalna situacija da zajedno radimo, da se srećemo, da putujemo. Pogotovo što se radi o istom jeziku, mentalitetu, a sve to jeste jedan jugoslavenski kulturni prostor.
