Duhovi ili bhoots, kako se nazivaju u zapadnobengalskoj književnosti i folkloru, neraskidivi su od tamošnje kulture, a prizori našminkanih dječaka maskiranih u tradicionalne bogove i demone uobičajen su prizor na ulicama. Maskirani ulični zabavljači zarađuju za život sviranjem puhaćih instrumenata od bambusa i koriste razne druge rekvizite kako bi privukli ljude da im daju novac.
U Kolkati je običaj ponuditi hranu i piće gladnim duhovima koji se vraćaju na zemlju barem dva puta godišnje – najčešće u vrijeme koje po našem kalendaru odgovara augustu, kada su prema vjerovanju otvorena vrata raja i pakla, a duše se vraćaju na zemlju. Tada se članovi porodice pokojnika okupljaju oko grobnica kako bi se pomolili i spalili komade papira u ime pokojnika, da bi im osigurali obilje.
Za razliku od duhova u drugim zemljama, koji opsjedaju kuće, bengalski duhovi češće zauzimaju močvare, jezera i šume, a neki prema predaji čak mogu poprimiti ljudski oblik. Prema bengalskom vjerovanju, duha od čovjeka možete razlikovati tako da zapalite korijen kurkume. Duh će pobjeći od tog mirisa jer ga ne podnosi.
Kruže priče i o velikim apetitima duhova koji obožavaju ribu, osobito mecho bhoots, odnosno duhovi ribara koji su umrli na moru. Prema legendama, nakon smrti takvi duhovi postaju jako gladni, pa kradu ribu od ribara, pa čak i iz kuća u selu. Duhovi su navodno i poprilično nestašni – katkad čak i osvetoljubivi. Među najpoznatijim duhovima je i brahmadaitya, duh brahmana odnosno najviše hinduističke kaste, petni – duh žena koje se nisu odale i otišle su s ovog svijeta s nedovršenim poslovima, sankhachurnis ili duh udovica te skondhokatas, duh koji opsjeda željezničke stanice jer je skončao na tračnicama.
U Zapadnom Bengalu vjeruje se da mnoga mjesta opsjedaju duhovi ljudi, ali i životinja. Među najpoznatijima su ona u Kolkati: Krematorij Nimtala, Putulbari ili kuća lutaka i područje uz rijeku Ganges ispod mosta Howrah, a posjećuju ih samo ljudi koji su dovoljno hrabri.
