Priča o Mohamedou Ould Slahiju je među najuznemirujućim iz zatvorskog logora Guantanamo Bay u posljednjih nekoliko desetljeća. Uhapšen zbog sumnje, držan bez optužbi, brutalno mučen i prisiljen na lažno priznanje, Slahi je proveo 14 godina u Guantanamu, a neke od tih godina zapravo su nakon što je dobio svoj slučaj protiv Vlade SAD-a i osiguranog puštanja. Za takvu strahotu možete upotrijebiti bilo koji od istoimenih pridjeva - kafkijanski, orvelijanski, sadistički, staljinistički - ali nijedan ne može opravdati monstruoznost onoga što mu je učinjeno. Film "The Mauritanian" je režirao Kevin Macdonald, a temelji se na Slahijevim memoarima iz 2015. godine.
POGLEDAJTE I OSTALE RECENZIJE NA NAŠEM PORTALU
The Mauritanian
Mauritanac počinje hvatanjem Slahija (Tahar Rahim) na vjenčanju u svojoj zemlji (upravo se vratio, kažu nam, iz Njemačke), a zatim brzo premotava unaprijed na razvoj njegovog sudskog slučaja. Vidimo Nancy Hollander (Jodie Foster), iskusnu braniteljicu, koja pristaje preuzeti slučaj, uz blago oklijevanje, i putuje u Guantanamo zajedno sa svojom saradnicom Teri Duncan (Shailene Woodley). Na drugoj strani je vojni tužitelj Stuart Couch (Benedikt Cumberbatch), bivši pilot čiji je najbliži prijatelj bio u avionu koji je udario u Južni toranj Svjetskog trgovinskog centra, čineći ovo ličnom pričom za njega.
Lako je zamisliti jedan ovakav film snimljen prije 20-ak godina: Usredotočio bi se na advokate i pravne mahinacije oko Slahijevog slučaja, uz malo vremena provedenog sa čovjekom u srži svega. I da budemo pošteni, to bi mogao biti uzbudljiviji, konvencionalnije zadovoljavajući političko-pravni triler. Tako što se utemeljio na Slahijevom iskustvu, godinama provedenim u Guantanamu, njegovim sjećanjima, samoći, rastućem očaju i promjenjivom odnosu sa svijetom oko sebe, Mauritanac napušta napetost za humanizam, što nije loša razmjena.
Problem je u tome što ipak pokušava ugurati pravnu dramu u centar zbivanja. Kada god se odmaknemo od Slahija, narativ postaje razdvojen i zbunjujući, iako sjajni nastupi glumačke postave nekako održavaju stvari. Foster, koja je već nekoliko godina odsutna sa velikog platna, dobrodošao je prizor, dodavajući na svoj snažni lik trenutke sumnje i kolebljivog popuštanja. Cumberbatchov lik, duboko religiozan, tvrdoglav i koji počinje imati lične sumnje, zapravo bi mogao biti zanimljiviji, s izraženijim razvojem lika, ali se čini kao da je dobio manje vremena na ekranu i najmanje je razvijen među glavnim likovima. No, Rahim je taj koji se pobrinuo da se glavna poruka ne izgubi u pravnoj zbrci. Pokazajući bolnu ljudsku stranu lažnog zatvaranja u svoj njegovoj ružnoći, glumac u usponu drži nas u nagađanju sve do srceparajućeg kraja.
Ipak, na narativnom nivou, pravni detalji koje Mauritanac predstavlja su tako letimično odrađeni da biste se ponekad mogli izgubiti. Na čvršćem je terenu kada se fokusira na Slahija, ali čak i tamo Macdonald kao da pokušava previše: nekoliko sekvenci snova, koji su namijenjeni ilustraciji Slahijevih trauma i mentalne dezorijentacije uzrokovane stalnim mučenjem, ponižavanjem i optužbama ispadaju prilično magloviti i nejasni, izbacujući nas iz filma. I njegova prošlost je razdvojena: Postoji zanimljiva priča o njegovom pridruživanju Al Qaidi kada je ta grupa bila nešto poput saveznika SAD-a, životu provedenom u zapadnom i islamskom društvu, čudnim okolnostima pod kojima je zamijenjen s notornim terorističkom regruterom. No, umotavajući te priče u polovične tragove, "The Mauritanian" gubi velik dio emocionalne i narativne niti.
U završnim scenama Mauritanca, kao što je praksa kod istinitih priča, vidimo snimke pravog Slahija, i postaje jasnije nego ikad da ono što je prethodilo tome zapravo nije bila njegova priča. Da, treba prosuđivati samo film koji je pred vama, ali pošteno je biti kritičan prema djelu koje ne zna koju priču ispričati, i još gore, skoro sav fokus stavlja na bijele spasitelje umjesto na samog zatvorenika. Rahim čini toliko mnogo da suosjećamo sa Slahijem, ali kada se stvarni Slahi nasmiješi i zapjeva, podsjeti nas koliko film zapravo gura druge narative u ono što je trebala biti duboko ljudska, poistovjetljiva priča umjesto još jednog izravnog prikaza mračnog poglavlja u historiji svijeta. Kako se Macdonald dalje upuštao u svoja otkrića o mučenju i nepravdi, tako se i sam Slahi gubio u pripovijedanju, tragično postajući još jedno lice u gomili zlostavljanih zatvorenika.
